Saturday 7 March 2009

Sufražetkinje i Srpska varijanta Ekumene

Sutra je trostruko crveno slovo:
1. nedelja, neradan dan
2. Prvo i drugo obretenje glave svetog Jovana Krstitelja
3. Osmi mart, Međunarodni dan žena (IWD - International Woman's Day)
Pa dobro - nedelja k'o i svaka druga, ono cr(k)veno slovo je već bilo pominjano (dosta više o tome), ali najvažniji je ipak onaj treći a zapravo prvi datum. Osmi mart.
Osmi mart je datum uz koji se tokom istorije vezivalo podosta kontroverzi, a šta o tome misle danas u Srbiji - pa, možda je najbolje da bacite pogled na Wikipediju pa ćete videti "koliki" su tekstovi na tu temu, zavisno od toga o kom se od bivših bratskih SFRJ naroda radi: srpski, hrvatski, bosanski, slovenački (ovi se baš i nisu nešto pretrgli) ili albanski. I kako smo došli do toga da je naš najkraći? Da li baš toliko u Srbijici poštujemo žene, taman koliki je i taj ćirilični tekst na Wikiju?!! Pa čak su i oni na makedonskom i srpskohrvatskom (šta god to značilo) ispali duži ...
A dužina ... tradicije ... je u neopravoslavnih Srbalja beoma bitna, to vasceli svet zna. I divi se.
Da li je čak i pažnja prema našim majkama, sestrama, koleginicama, školskim drugaricama, komšinicama, ženama uopšte, manje vredna od, i dalje sveprisutne, antikomunističko-neopravoslavne histerije? Zbog Tita, Lenjina i ostalih komitetlija - ma, ko u to još veruje ...
Pa da, sve je to bila crvena zavera protivu srBskoga narodnoga bića, zato o tome najviše pišu oni kojima je komunizam izmislio naciju i državu. Reče zaljubljenik u lik&delo Koštunjavo-Amfilohijsko i ostade živ.
Zdrav? E to je već ...
Engleski tekst je, naravno, najobimniji pa ga zato preporučujem svakome ko bi da o tome čita. Doduše, urednik ni na ruskom nije škrtario.
Da se manemo mi wikimanije, nego, da vidimo odakle cela ova priča počinje?
Ako krenem od Praznine, pa Reči, a onda bi Svetlo ... ode sve u - skupštinsku raspravu i kršenje poslovnika. No, zna se ko je kriv za izbacivanje iz Raja.
Možda jeste, al' ne mora da bidne. Međutim, pouzdano se zna ko jeste zaslužan za nastanak i širenje ljudskog roda i društva do današnjih razmera. Adam? Kako da ne. Od njegova rebra nastade najmanje jedna Ona, mada se priča da ih je bilo dve: ona zbog koje smo (kao) isterani iz Rajskoga vrta - Eva, i ona od koje potiču svi demoni i ostala zla - Lilit. Kako god da ih okreneš, krive su. Sumnjam, jer istoriju najčešće pišu pobednici, ali zato uvek - muškarci.
Mizoginost kroz istoriju je bila toliko prisutna, da mi prosto nikako nije jasno kako se niti jedan ozbiljan istoričar, filozof, sociolog ili psiholog nije ozbiljnije angažovao na temu tihog genocida nad ženama, organizovano sprovođenog hiljadama godina u svim do sada zabeleženim civilizacijama. Preterujem? Otvoreno izražavam sumnju, čak se bojim da me neko ne zakrpi kako se ustežem, jer eto i sám sam ... Onaj, a ne Ona.
O apsolutno diskriminatorskom stavu svih svetskih vodećih religijskih zajednica, toliko toga je rečeno i napisano da se nema šta dodati. Podsećam, hrišćanska zajednica sebe voli da interno naziva "Sveta Crkva Svetoga Apostola Petra". Onog istog, za koga istoričari koji se vremenom nastanka hrišćanstva bave na nešto drugačiji način, za razliku od dosadašnjeg sterotipa, tvrde da je jevanđelja ali i samih Isusovih učenika bilo više i da je među njima bilo žena, pa naravno i čuvena Marija M. za koju tvrde da je vodila glavne polemike baš sa pominjanim Petrom. Izmišljotine? Možda. Samo, da li je neko video ženu-sveštenika? Ko to još nije ukapirao da je Petar pravio Crkvu, dok je Isus širio Veru. Isus je govorio da su pred Tvorcem svi jednaki, od rođenja, preko iskušenja pa do iskupljenja. I ko je zaturio taj deo, i gde?
Stara partizanska fora - jesi ti druže komadir čete, ali ja sam bre drug Komesar!
O poligamiji, ne bih ni da trošim reči - žena je tu ionako samo da udovoljava i služi svoga čovjeka, pravoga gospodara Ovozemaljskoga svijeta. Znate već gde to piše.
Proglasiti žene vešticama, pa ih spaljivati zajedno sa sirotim crnim mačkama ... Demografski podaci za doba srednjeg veka su neumitni: drastičan pad populacije nastao usled nasilja nad ženama, bezbroj sitnih verskih i pljačkaških ratova, katastrofalni higijenski uslovi, nepostojanje ozbiljne zdravstvene zaštite (i to je bilo veštičarenje), hiljade pobijenih mačaka samo u Evropi plus milioni uzročno namnoženih pacova, i - naravno, eto Bubonije. Kuga, bre, da se ne premišljate na šta mislim. Inkvizitorima crkvenim ni tu nije bilo dosta, ali su ipak zbog drastičnog smanjenja pastve morali da olabave stvar, mada su zadržali "tihu" varijantu progona.
Takozvano tradicionalno domaće (patrijarhalno) vaspitanje dugo vremena je podrazumevalo svesno i organizovano onemogućavanje školovanja žena. Čak ni u XX veku nije prestalo. O čuvenom Priručniku za pravoslavne dečake i devojčice, koji se pojavio u Ludoj Zemlji u luda vremena, piše da je dečak (pravoslavni, jašta) tu da bude gazda, domaćin, glava kuće, obrazovan i sposoban, ratnik, častan i vjerujušči. Devojčica (pravoslavna, isto) tu je da kuva, pere, bude žena i domaćica, da rađa decu (pravoslavnu) i podiže ih, da štuje čoveka i gospodara svoga i kuće i bude mu verna. 'Ej bre, pa kod Njega nije pisalo da bude veran Njoj! Što, pa to se podrazumijeva ... da baš i ne mora.
Crkva je izjavljivala da sa tim nema ništa, nekome od velikodostojnika ipak zaigra brk, a kada se digla frka u medijima Priručnik je sklonjen od očiju javnosti. Niko ne zna da li je i uklonjen, ali se par godina potom pojavila Ministarka prosvete koja bi da spali Darvina posthumno. Toliko o varijanti rodne ravnopravnosti u bezumlju.
Jeste kroz istoriju bilo pored kraljeva i careva i njihovih ženskih pandana, ali Vladar i nije ljudsko biće, on je od Boga dat, pa ne smeta da li je muško ili žensko. By the way, vladari su vazda posedovali i službe za razdvajanje glave od tela onih koji mnogo pričaju. Pa vi sad vidite da li je bilo isplativo zakerati Kraljici Viktoriji, Jovanki Orleanskoj i sličnima ...
Postojao je i čuveni ženski Papa Jovan/Ivan VIII, koji se zapravo zvao Jovana/Ivana. Bila je poreklom engleskinja koja se prerušena u muškarca zamonašila, postala sveštenik i na kraju bila izabrana za Rimskog Papu. Sve se to dešavalo u IX veku, ove ere. Umrla je na porođaju, prilikom jedne od procesija, kada je prvi put i utvrđen stvarni pol poglavara Hrišćanske crkve, tada još uvek nepodeljene. Vatikan i danas negira tu priču, pored brojnih istorijskih dokaza koji je potkrepljuju. Sramotu ne priznaju, ali je potom kao obavezan uveden "ispit probušene stolice" (sella stercoraria), kao da se slučajno tako nešto ne bi stvarno desilo ...
Međutim, da se i ovo zna: Kip Pape Jovane/Ivane i danas stoji među papinskim bistama u katedrali u Sieni, uz natpis na latinskom: Johannes VIII, femina ex Anglia.
"Papa" je pojam nastao od latinskog pater, otac. Dakle, ženski Papa je lingvistički gledano, običan oksimoron, "ženski otac". Oksimoron ili ne, anpak slučilo se ...
Mogu da se opkladim da će jednoga dana ipak i to da priznaju, kada im bude odgovaralo da se kite tolerantnošću i kada dopuste ženama da legalno budu sveštenici crkve. A što i ne bi, kada su konačno (u XX veku!!) priznali da je zemlja okrugla. Mada, i tu malo kaskaju za naukom, pošto novi satelitski snimci pokazuju da je nekako više blago kruškasta ...
Sa razvojem francuskog republikanizma, liberalne i građanske misli i filozofije, potom marksističkog učenja, nastankom industrijskog društva, kapitalizma i pojavom radničke klase, konačno počinju da se javljaju i prve naznake novih ideja, filozofije ali i prakse ženskog samooslobođenja.
Do tada prostački nazivane "muškaračama", one koje se nisu mirile sa programiranom i determinisanom ulogom smerne domaćice, verne supruge i inkubatora za ratnike i crkvene ktitore (pleonazam, ali "boldira" suštinu), digle su prvo pojedinačno a potom i organizovano glas u odbranu svojih prava.
Emma Goldman (1869-1940)
Ema Goldman, rodila se u Litvaniji, tada delu carske Rusije. Sa 17 godina emigrira u SAD gde se priključuje građanskom i anarhističkom pokretu, pretežno među tekstilnim radnicama jer je i sama bila jedna od njih. Nekoliko puta je optuživana za učešće ali i za organizaciju oružanih sukoba sa policijom, bombaške napade pa čak i atentat na predsednika MekKinlija, zbog čega je bila i hapšena. Konačno, kao veliki protivnik učešća SAD u Prvom Svetskom Ratu, proterana je 1917. iz te zemlje i vraća se u Rusiju, gde postaje akter Oktobarske revolucije. Kao što se i moglo očekivati, ubrzo nastupa razočaranje "rezultatima" Sovjetskog režima, koji je iza maske Marksizma krio stari dobri ruski antimonarhistički anarhizam, terorizam preimenovan u boljševizam, bez imalo razumevanja trenutka u kome se Svet našao po okončanju Velikog rata. Njihova varijanta ekonomije i vizija društva naterali su je da ubrzo i definitivno napusti Sovjetski Savez.
Ema Goldman je imala brojne "sukobe stavova" sa svojim savremenicama koje su se takođe zalagale za ženska prava, najčešće sa pripadnicama pokreta sufražetkinja. U početku se zalagala za nasilje kao metod, u Španskom građanskom ratu podržavala i pomagala anarhističke jedinice koje su se borile na strani republikanaca protiv Franka, da bi pred kraj života svoju metodu borbe za ženska prava ograničila na nasilje, ali samo u samoodbrani. 1939. godine se preselila u Kanadu, a američke vlasti su tek posthumno dopustile da joj se telo prenese na njihovu teritoriju i sahrani u Čikagu, gde je nekada živela.
Jedna od veoma bitnih stvari za koje se zalagala Ema Goldman, bila je sloboda primene kontraceptivnih sredstava, kao bitnog ženskog prava na slobodu samostalnog odlučivanja o sopstvenom životu.
Razvojni put pokreta za jednakost i slobodu ženskih prava, od redenika Eme Goldman pa do ubojitih ruževa savremenih feministkinja, vodio je preko raznih organizacija, poput Sufražetkinja. Savremenice Eme Goldman - ali, taktika sasvim suprotna. Naziv potiče od engleske reči za "pravo glasa" (suffragette), a suština pokreta bila je u borbi za jednakost prava glasa muškaraca i žena. Pokret je nastao krajem XIX veka i do 30-ih godina XX veka uspeli su da ostvare svoje ciljeve u skoro svim zemljama u kojima je pokret i zaživeo: SAD, zemlje Komonvelta (Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i Novi Zeland). Uspeli, da ne bude zabune, jer su članovi pokreta bili podjednako i muškarci i žene.
U ovim zemljama su vlasti pod pritiskom Pokreta uvele isprva selektivno, a potom i apsolutno pravo glasa za žene. Doduše, u nekim zemljama Zapadne Evrope, sadašnjim "starim" članicama EU, to pravo konačno je realizovano tek krajem 60-ih godina XX veka.
Sa druge strane, počev od Oktobarske revolucije i nastanka SSSR, a potom i bratskih država soclagera, svim ženama je dato pravo glasa i "obezbeđena" jednakost uravnilovke. Ispade tako i kod nas, na brdovitom Balkanu. Drugarice Klara Cetkin i Roza Luksemburg (imena koja se najčešće javljaju kao prva asocijacija kada se spomene praznik Osmi mart, Dan žena), i pored revolucionarnog zanosa zadržale su određen kritički stav prema boljševizmu podržavajuću revoluciju proleterijata u opštem smislu. Roza Luksemburg je poznata i po pitanju upućenom Lenjinu: "Diktatura proleterijata? Da, ali dokle bre više?!" Naravno, nije bilo onog bre, ali sumnjam da im je kao ženama veoma aktivnim u politici tog vremena palo na pamet da će tokom Drugog Svetskog Rata "drugaricama koje sade cvijeće" biti omogućeno da ravnopravno budu pokošene pred nemačkim bunkerima, zajedno sa drugovima. Tokom tog i takvog vremena ravnopravnosti na našim prostorima, Sovjetska Rusija, kao jedna od najvećih zemalja učesnica u klanici (poput SAD, Nemačke i Engleske), u rat je slala muškarce dok su žene preuzimale sve redovne poslove po fabrikama, poštama, bolnicama, policiji i drugim oblastima svakodnevnog života.
Međutim, bez obzira na mnogobrojne (opravdane) kritike upućene na račun Titovog režima, najmanje jedna pozitivna stvar im se nikako ne može poreći: do sredine 50-ih godina XX veka osnovna pismenost stanovništva, ali takođe i ostali viši vidovi obrazovanja, dostigli su nivo kome je svojevremeno stremila Srbija u vreme Kneza Mihajla Obrenovića kao i oni krajevi SFRJ koji su bili delovi nekadašnje Austrougarske monarhije (Vojvodina, Hrvatska, Slovenija) sa nivoom opismenjenog stanovništva koji se podrazumevao, po defaultu. U tome su ogromnu ulogu odigrale žene, učiteljice. Na žalost, kako je samoupravni socijalizam sve više "zaživljavao" i doživotne direktorčine polako ali neumitno formirale novu klasu, koja će nam potom svima umalo doći glave, na površinski sloj je izbila seksistička suština tog sloja društva oličena u "viski&švaleracija" imidžu koji je definitivno oduvao sa javne scene AFŽ ali i podjednako povukao crtu do koje žena sme da napreduje - sekretarica direktora i ni pedalj više. Dobro, možda direktorka biblioteke ili zabavišta, ali dosta više drugarice o tome.
Tek od studentskih demonstracija '68. i početka SFRJ previranja 70-ih javlja se nova grupacija žena koje se javno deklarišu kao "zainteresovane za politiku". Za žensko pitanje ... kakvo pitanje, šta tu ima da se pita, kakva prava kada su ih svi imali, kakva ravnopravnost kada su svi bili ravnopravni?
One druge, nekomitetske dame, poput Vesne Pešić, morale su da malo sačekaju. Tokom devedesetih, do prestanka postojanja 2007. godine, Građanski Savez Srbije je bio jedina srbijanska stranka u kojoj su, kako od strane rukovodstva tako i od strane samog članstva, svesno i organizaciono bili forsirani žensko i omladinsko liderstvo.
I tako, posle prvog talasa boraca za ženska prava de jure (Goldman, sufražetkinje i ostale), i drugog talasa oličenog u feminizmu 60-ih i borbi za rodnu ravnopravnost, konačno smo došli do trećeg, aktuelnog momenta u istoriji borbe za ženska prava.
Možemo ga posmatrati u kontekstu politike ili širokog spektra ljudskih prava.
Političarke smo spomenuli - šta još dodati na Tačerku, Kondolizu Rajs, Hilari Klinton, Benazir Buto, evropljanske ministarke ili aktuelne srpske radikalke? Zašto se ponašaju toliko ravnopravno, muški. Zašto ne menjaju politički ambijent na bolje, sa što izraženijom ženskom crtom, umesto macho nastupa? Zašto u Srbiji više cene skupštinsko polivanje vodom između dve Nataše, umesto Gordane Matković podjednako uspešne ministarke i žene od principa. Nataša Mićić i Goca Čomić su bile pokretači Ženske mreže u Skupštini Srbije još 2001. godine, i - danas od toga nema ništa! U novinama se ovih dana hvale kako je naše Ministarstvo spoljnih poslova sa 39% žena ambasadora prvo u Evropi. Da, ali gde su to one ambasadori - u SAD, UK, Nemačkoj, Francuskoj, Rusiji? Ili po bratskim polusvrstanim egzotičnim destinacijama-republikama. Na temu obaveznog kandidovanja 30% žena na izbornim listama, poražavajuće deluje podatak da u aktuelnom sazivu Srpskog Parlamenta ima 21% žena. Ne pomaže tu ni izbor Slavice Đukić-Dejanović za predsednicu Skupštine. Članovima Mandatnog odbora ali i sudijama Ustavnog suda ne pada na pamet da kazne one koji ne poštuju Zakon.
Osnovna greška žena u srpskoj politici danas je što se akomodiraju umesto da menjaju.
A ono drugo, što nije politika, a život znači?
Bogami, to drugo će sve više imati značaja kako bude napredovala svetska ekonomska kriza, a paralelno sa njom i domaća varijanta privatizacije privrede. Krajnje diskriminatorski uslovi koje "nove gazde" postavljaju pred zaposlene, pred žene naročito, još uvek nisu naišli na odgovarajuću kontrameru države. Pitanja na intervjuima za zaposlenje, koja zadiru duboko u intimu pa i sam život kandidatkinja prevazilaze granice pristojnosti (odreći se trudnoće zarad karijere, jedan je od najčešćih uslova postavljenih u formi pitanja). Žene i dalje strahovito teško napreduju na poslu, ako i dođu na rukovodeća mesta to ih isuviše košta a neretko se od toga pravi medijski cirkus.
Muškarci prečesto dobijaju prednost prilikom zapošljavanja, iako sama radna mesta ne zahtevaju veću fizičku snagu od zaposlenih (što jedino može da bude uslov davanja prednosti muškarcima, ali u Kameno doba). Sa druge strane, žene dobijaju prioritet kod formiranja tehnoloških viškova. Ako, neka sede kod kuće i kuvaju, peru, čiste i čuvaju decu, šta ima još i da idu na posao. Ovo već zvuči isuviše poznato, tradicionalno, u duhu društva koje ima iščašen sistem vrednosti dobrano začinjen totalno pogrešnim (na ivici predumišljaja) poimanjem ali i primenom religioznosti kao eskapističkog odgovora (izgovora) na sve što život čini.
Trenutna "socijalna" situacija u našem društvu više podseća na onu u Evropi ili SAD krajem 60-ih godina XX veka.
Mi smo u 2009. godini, danas je Osmi mart. Da podsetim.
Živimo u zemlji u kojoj SPC "poteže buzdovan" na pokojnog Ruskog patrijarha zbog prijema Pape i ekumenizma koji inače sve više zahvata hrišćanski svet. Zato SPC, kontra tog istog duha, angažuje sopstvene specijalce u negiranju postojanja Makedonske i Crnogorske crkve sestrinske zaboravljajući pritom dve osnovne stvari:
1. Za razliku od katoličke crkve, pravoslavne Crkve se drže nepisanog pravila nacionalnog ključa (time se zapravo, neizgovoreno, u SPC negira postojanje crnogorske i makedonske nacije, pa vrteli glavom oni oko toga koliko hoće).
2. Zbog stvari koje se iz SPC danas spočitavaju CG i MAK Crkvama, srpski narod i car Dušan (pa i crkva njihova) bili su večno prokleti, nekih 6-7 vekova unatrag u istoriju, od strane Kalista Patrijarha Carigradskog koji je bacio crkvenu anatemu. Baš tradicionalno i poznato, onako radikalski.
Kao konac na delo, ovih dana ta ista SPC predvodi državni udar u Srbiji na čelu "svih Ustavom i Zakonom definisanih tradicionalnih verskih zajednica" obaranjem skupštinskog usvajanja Zakona o sprečavanju diskriminacije koji je punih osam godina pisan i modifikovan da bi, čak, dobio i pohvale Evropskih institucija kao veoma dobar. Ta ekipa veseljaka-unesrećitelja insistira na obaranju Zakona koji je histerično odbijao da usvoji njihov tradicionalistički Koštunjavi ljubimac sa pripadajućim mu Domaćinom, jer se tako: a) legalizuje naučno dokazana (kud se tu setiše nauke) bolest homoseksualizma i b) krši ljudsko pravo vernika da zauzmu i javno iznesu lični stav o tome (to su inače oni, poznati po iznošenju stavova bezbol palicama i čizmama).
A kršenje prava vernika Adventističke crkve i drugih verskih mikrozajednica (uglavnom hrišćanskih)? Pre bi se reklo, ukrupnjavanje tržišta i kapitala! Ili šta reći o (i dalje monolitnom) stavu "Ustavom i Zakonom definisanih tradicionalnih verskih zajednica" po pitanju kontracepcije i abortusa?
Ništa ih od toga ne sprečava da se lokalekumenski udruže i još za portparola i jedinog pregovarača ovlaste Irineja (Bulovića). O čemu to, sa njima takvima, bilo ko od državnih službenika, poznatijih i kao premijer i ministri, ima da pregovara? O Zakonu koji je za osam godina prošao kompletnu proceduru i samo ga još treba usvojiti u Skupštini?!
Činjenica je da se neusvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije, zapravo ne reguliše kaznena politika prema onima koji ne poštuju rodnu ravnopravnost, prava žene i deteta na zaštitu od kućnog nasilja od strane njihovih tradicionalističko-srboslavno vaspitanih kućnih Firera. Ili šefova i kolega na poslu, prolaznika na ulici, nastavnika i profesora u školi.
***
Na ovaj dan, 8. marta 1857. godine tekstilne radnice Njujorka organizovale su masovne proteste tražeći bolje uslove rada i veće plate. Demonstracije žena razbila je policija primenom sile, a radnice su dva meseca kasnije formirale svoj sindikat. Od 1975. godine, Osmi mart je od strane Ujedinjenih Nacija zvanično proglašen za Međunarodni dan žena i borbe za ženska prava.
U Srbiji je 8. mart Državni praznik.
***
Bez obzira na sve političarke, svetske i domaće, čini mi se da je posle Eme Goldman i Sufražetkinja, u današnje doba na polju ženskog samooslobađanja najviše učinila jedna devojčica.
Izmišljena?
Ko to zna, možda i nije ...
***
Svim ženama Sveta i Negotina, Građanski Krug upućuje pozdrave povodom Osmog marta. Poklanjamo Vam pesmu "Suffragette City" Dejvida Bouvija.

(Hey man) Oh, leave me alone, you know
(Hey man) Oh Henry, get off the phone, I gotta
(Hey man) I gotta straighten my face
This mellow-thighed chick's just put my spine outta place

(Hey man) My school day's insane
(Hey man) My work's down the drain
(Hey man) Well, she's a total blam-blam
She said she had to squeeze it but she, and then she

Oh, don't lean on me, man
'Cause you can't afford the ticket
Back from Suffragette City
Oh, don't lean on me, man
'Cause you ain't got time to check it
You know my Suffragette City
Is outta sight
She's all right

(Hey man) Oh Henry, don't be unkind, go away
(Hey man) I can't take you this time, no way
(Hey man) D-Droogie don't crash here
There's only room for one and here she comes, here she comes

Oh, don't lean on me, man
'Cause you can't afford the ticket
Back from Suffragette City
Oh, don't lean on me, man
'Cause you ain't got time to check it
You know my Suffragette City
Is outta sight
She's all right

Oh, hit me!

Oh, don't lean on me, man
'Cause you can't afford the ticket
Back from Suffragette City
Oh, don't lean on me, man
'Cause you ain't got time to check it
You know my Suffragette City

Don't lean on me, man
'Cause you can't afford the ticket
Back from Suffragette City
Don't lean on me, man
'Cause you ain't got time to check it
You know my Suffragette City
Is outta sight
Whoa, she's all right

A Suffragette City
A Suffragette City
I'm back from Suffragette City
I'm back from Suffragette City
Ooh, Suffragete City
Ooh, Suffragete City
Ooh-how, Sufragette City
Ooh-how, Sufragette

Ohh, wham bam, thank you, ma'am!

A Suffragette City
A Suffragette City (Quite all right)
A Suffragette City (Too fine)
A Suffragette City
Oh, a Suffragette City
Oh, my Suffragette City
Oh, my Suffragette City
Oh, Suffragette

Suffragette!

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...