Thursday 29 October 2009

ArtTerorizam#25


ONO ŠTO MOŽEŠ

Ako baš ne možeš od svog života da učiniš ono što hoćeš

pokušaj bar da postigneš

ono što možeš: ne unižavaj ga

prečestim druženjem sa svetom,

silnim izlascima i razgovorima.


Ne unižavaj ga razbacivanjem,

čestim razvlačenjem i izlaganjem

svakodnevnoj gluposti

veza i susreta

da ne postane dosadan kao da je tuđ.


Konstantin Kavafi


Može li iko u životu svom koji je nepregledno more mnoštva (more ljubavi, strasti, knjiga, informacija ...) tvrditi da mu je dosadno. To je nemoguće!
Svaki novi susret, upoznavanje i iskustvo početak je i života novog. Nove senke, pratilje koja neće nestati ni u večnom snu. Možemo živeti samo u sećanju ali ne bez želja. Jedan novinarsko-književni tekst na koji sam naleteo ovih dana, pretražujući po netu, ko sve i kada gostuje na Sajmu knjiga, vratio mi je blisko sećanje na jedan susret koji se zbio pre otprilike tri godine.
Naime, na skupu mlađanih poeta u Pančevu, povodom objavljivanjaj zbornika "Rukopisi" autora sa teritorije svih bivših republika (nekad veoma cenjene i poštovane) Jugoslavije (nekako, sve što sam stariji, moj žal i neka čudna nostalgija su veći za tom državom, sastavljenom od šest republika, za tim vremenom ...). U ta tri dana, koliko sam bio gost Doma omladine Pančeva, upoznao sam gomilu interesantnih, zanimljivih ljudi, a među njima i Daria Šareca, pripovedača, novinara RTL-a iz Zagreba, mog potpisnika (rođen je iste godine - 1981 - kad i ja).
Valjda smo se odmah duhovno prepoznali; zbog otpora prema malograđanštini, opsednutosti ka pričanju priča, bradi koju obojica već dugo tako ponosno nosimo (pod miškom, ne?), votki koju smo pili. Elem, on mi je nakon te večeri poklonio knjigu. Bio je to zbornik. "Zbornik Eventualizma". On i njegovi prijatelji, okupljeni oko sličnih ideja i pogleda, više u zbilji no u šali, sastavili su Manifest Eventualizma, napravili kružok i objavili Zbornik.
Jer, šta prosečni srpski čitalac koji imalo drži (ne baš čvrsto) do svog intelekta, zna o novijoj hrvatskoj književnosti, autorima u najboljim godinama za (ne)dela (generacije od 1977 do 1990, od pojave Sex Pistolsa do sloma "Gvozdene zavese", okončanja "hladnog rata", rušenja Berlinskog zida, prvih višestranačkih izbora u SFRJ)? Ništa! Što je totalni bedak, odličan primer neinformisanosti, zatvorenosti i plašljivosti jednog jalovog pogleda, iskrivljene samodopadljivosti, grubo onanisanje opravdanjima i kurcem nemrdanje. Za razliku od, takođe bliskih, suseda Rumuna, Bugara, Arnauta i Mađara - hrvatski jezik (uz par novosmišljenih kroacioniranih reči) može razumeti gotovo svaki prosečan građanin Srbije.
Ovde je reč upravo o tome. O otkrivanju ...

ZBORNIK EVENTUALIZMA
"Nagni se kroz prozor"


izdavač: Celeber, Zagreb (biblioteka "Procvat", knj.9)
godina: 2006


TKO JE TO/ŠTO JE TO?
Zbornik Eventualizma "Nagni se kroz prozor" donosi prozu osmoro mladih autora iz Hrvatske. Da ih ja ne bi posebno predstavljao, najbolje će biti da sami pročitate šta su oni sami o sebi u delu "biografije autora" zapisali, a sve povodom gorepomenutog zbornika.
Pa, krenimo redom. Najpre moj prijatelj:

Dario Šarec: Biografije su nebitne. Zamislite da sam raščupani bezveznjak kojeg je na putu do videoteke pregazio FAP. Svi veliki pisci ionako postaju poznati tek posthumno.

Krešimir Dujmić: Rođen 1978. U najranijoj dobi preživio je strašnu nesreću koja ga je kao zla sudba pratila kroz čitav život, naime rođen je od roditelja koji nisu bili bogati. Ova tragedija se odrazila na njegov cjelokupan stil života i njegovo televizorom obilježeno djetinjstvo. Trauma prolaska kroz formalno obrazovanje, studij računarstva i na kraju svakodnevicu radnoga čovjeka, ostavile su na njemu svoj tužan podsjetnik. Kulminacija tog i takvog života bila je prije nekoliko godina kada je u studentskom domu bio osuđen na sobicu veličine manjeg kupatila, loše vino i društvo nesretnika slične sudbine, koji nisu imali ništa drugo osim samih sebe. Honorarima od knjige planira cijelu tu stvar stubokom izmijeniti.

Andrija Škare: Rođen u srpnju 1981. u Zagrebu. Živi od pisanja. I od pridruživanja pokretnih slika riječima. Prozu objavljivao svuda gdje je mogao i ponegdje gdje nije trebao. Završio fakultet, čak. Luta i o lutanjima izvještava. Nije previše ponosan na činjenicu da si je dobar s djevojkom iz susjedstva koja je poznata po pokazivanju svojih grudi.

Slavica Rojc: Rođena u travnju u Zagrebu, najviše voli mamu, Lelu i Ivicu. I Dedu.

Kruno Čudina: Rođen u Zagrebu, u mjesecu svibnju. Bavio se glazbom dugi niz godina; skladao i pisao stihove. To nije bilo dovoljno. Filozofija mu ne gine. Sa nekolicinom vjernih pristaša, suboraca (ODT – Osloboditelji dušne tamnice ) vježba i prakticira Wing Chun, staru borilačku vještinu, jedan od mnogih Gung – fu stilova, bori se protiv pragmatizma, proučava stare mističke zapise, ide posvuda u konstantnoj, nemirnoj potrazi za svim vrstama senzacija. Rado posjećuje i kavane, tamo pije, uči strane jezike i opušta se.
Piše romane, kratke priče, zapisuje senzacije. Čita ponekad te riječi javno. ’Noć je milost’ – moto je ODT-e i njegov osobni.


Ivan Turković - Krnjak: Rođen 1988. u Zagrebu, ima baku i djeda koji žive u zagrebačkim Utrinama. Nedavno je razmišljao o tome zašto piše. Ima još jednu baku koja dobar dio godine provodi na otoku Murteru. "Pišem zato jer mi se glavom provlače čudne misli. Osim toga, slabo se usmeno izražavam", odgovorio je sam sebi. Njegova baka zadnjih se mjeseci svim silama trudi oko pokvarenog bunara na otoku. "Osim toga, volim ostavljati tragove", mislio je Ivan dalje, "A volim i sebe." Pa iako problem s bunarom još uvijek nije riješila, njegovu se baku bez dvojbe može nazvati energičnom ženom.

Mirna Bačun: Rođena je 1982. godine u Zagrebu. Ne pije kavu, ne nosi sunčane naočale i ne skida se u javnosti. Pjeva pod tušem i dok kuha. Voli kravate, šljokice, školjkice i ribu. Ne zna se dosađivati jer joj je to previše dosadno, ali voli spavati, dremuckati i ubijati oko.

Neven Vulić: Nema biografiju.

Videli smo ko su autori, a sada da pročitamo šta je za njih Eventualizam.

MANIFEST EVENTUALIZMA
  1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije.
  2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj.
  3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem.
  4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima.
  5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa.
  6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima.
  7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja.
  8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
  9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Možete li naslutiti koje su to teme kojima se bave mladi hrvatski Eventualisti?
Naravno da oni nisu sa Saturna pali, te ih kao i mlade ovde u Srbiji iritiraju iste ili barem slične stvari, dok je sam dojam i poimanje istih raznovrsnije samo utoliko, koliko je ko od autora maštovit. Seks, gudra, intima/neintima, melanholija, depresija, virtuelni svet i njegov glavni greh - lenjost, sećanje na tek minuli rat, tranzicija i destabilizacija, tek neke su od pojava sa kojima se susreću njihovi (anti)junaci, neretko autsajderi, totalni marginalci čija zlehuda sudba i duh ne jenjavaju, već u ovakvoj usranoj i često paranoičnoj stvarnosti nađu ili opravdanje ili utehu u onome što ih je i pre okruživalo.
Jer, i sam sam imao prilike milijardu puta u raznim fakultetski i uopšte obrazovno "natucanim" društvima da slušam kako je sve sranje, kako ovu havariju od našeg društva treba baciti na đubrište (istorijske) prošlosti, detaljno lustrirati (što se slažem), isterati matorce sa okupiranih cvetova i razna druga bla bla bla truć truć - a da su samo od silnih reči "isterali kurcu rebro". Pa i to, da sam (uvek pun entuzijazma i dobrog duha) ulazio u projekte, kulturne sekcije, sve sa istim ciljem da otvorim drugima oči, ukažem na loše stanje za mlade, u kulturi, i onda najčešće zbog lenjosti, grešaka ili slepog zaleta, drugih, sam sam morao da vadim "trnje iz pičke". (narodna izreka, op.a.)

Tako Neven Vulić u fantastičnoj priči "Vatikanska policija" govori o mladim opaticama koje bi se pre ševile nego molile i pomagale siromasima, za koje i kažu da strašno smrde, i koje beže, odevene kao sve devojke, na plažu. Sve dok jednu od njih nije navatala Vatikanska Policija, i provalila da je tren pre pušila kitu. Nju je, dapače, izdala koleginica-redovnica, jer je bila ljubomorna, da joj ona nije dovoljna. Na kraju je, kao i na svim inkvizitorskim mučenjima, priznala i ono što nije radila i naravno stradala bizarnom smrću koja je u službenim dokumentima navedena kao dehidratacija. U priči "Sutra provjeravamo jesi li peder" Vulić se sprda sa staromodnim i prečesto surovim i grubim vaspitanjem naših očeva, ovde na Balkanu. Kako je svaki od autora zastupljen sa po četiri priče, pored ove dve tu su još dve priče Nevena Vulića: "Smrt na licu kurve" i "Jebena priča".
Mirna Bačun pak u priči "Status: Dostupna" obrađuje motiv teške adikcije Facebookom, koji je prva paradigma bilo kojoj teškoj gudri, gde njeno olakšanje uslova života i dostupnosti stvarnosti napolju, dovode do toga da ona prestane da izlazi, hoda, sve dok je takvu odviknutu od osnovnih ljudskih radnji ne sprži struja. "Na njenoj nadgrobnoj ploči pisala je samo IP adresa", zaključuje autorica. Priča "Balkanski etno" je pravi sudar svetova, izvanredna poetska priča o susretu lika iz Novog Sada, studenta, aktiviste za zelene površine, i junakinje Zagrepčanke, zaljubljene do ušiju u nešto tako blisko a opet tako daleko, da nešto slično nikada nije videla, sa naravno tužnim i razumljivim krajem. Mirna se predstavila sa još dve priče: "12000 u dahu" i "Brada Deda Mraza".
Ivan Turković-Krnjak se poigrava sa brzinom odlučivanja o životu i smrti, organizovanih država kakva je Švajcarska (priča "Muha, muha, mušica") i nenaviknutost bivših Jugoslovena na taj i takav pristup.
U priči "Preventivne mere", Kruno Čudina opisuje sve češću (kod mladih) anksioznost, visoku toleranciju i rezistentnost prema opijatima, tabletomaniji, cugi. O mamurluku koji ne prolazi. Dok je priča "Kineski zid" prava humoreska o trojici pijanih prijatelja-filosofa usred Šangaja, i njihovim komentarima o tamošnjim curama.
Slavica Rojc se predstavila pričama "Hugo Arion", "Grudnjaci", "Kada bog tako hoće" i "Kao srna".
Andrija Škare i Krešimir Dujmić obrađuju motive ljubavnih inata. Prvi - između cure i lika, koji se završi silovanjem i overdozom prve sa sledećim dečkom (u priči "Tamo me više nikada neće biti"), dok drugi obrađuje motiv bračne zasićenosti, previše posla dvoje supružnika koji ne stižu da "naprave" decu (priča "Krampus").
Tako stižemo i do Daria Šareca koji u izuzetno duhovitoj priči "Moje ime je Shelly" pripoveda o liku koji se zaljubljuje u lutku za seks, koju dobiva od kolega, a kada ona oživi i postane alkos on je cigaretnim žarom ubija. Priča "Jesi li sama večeras" je parodija na usamljene, još uvek jedre i sveže sredovečne žene, koje kupuju vibratore, dildo koji peva. Na njemu je mp3 kompilacija. Priča "Plan" me veoma podseća na Bukovskog i govori o dvojici pljačkaša koji obrađuju gajbu, kada nalete u sobi na spratu na ultradebelu ženu od nekih 200-300 kila koja jednom odgrize kurac a drugog savlada i upuca. "Vrtni patuljak" je priča-simbol o mladoj, seksualno nezajažljivoj ženi, veoma zgodnoj i lepoj, i o njenom debelom, niskom i starom mužu koji veoma hrče, na šta je ona već navikla, a za to vreme hrkanja njoj u postelju dolazi vrtni patuljak koji je jezikom obrađuje.
Ukratko, ovo bi bili opisi priča hrvatskih autora, Eventualista iz zbornika pod nazivom "Nagni se kroz prozor".

Osim ovih, postoji još nekolicina što poznatih, što nepoznatih pesnika i pripovedača tzv. mađe generacije koji dolaze iz Hrvatske, i na koje vredi obratiti pažnju. To su: Robert Perišić, Marko Pogačar, Tatijana Gromača, Delimir Rešicki, Dorta Jagić, Kristina Kegljen, Igor Grbić, Maša Kolanović ...

I, ne zaboravite: "Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja."
Kažu Eventualisti, a i Naturalisti.

27 - X - 09

2 comments:

Reminder said...

Svaka cast tim mladim ljudima. Trebalo bi krenuti njihovim stopama ;)

MarkoNitogeИ said...

Mi smo negotinski eventualisti...



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...