Sunday 9 December 2012

Petnaesti dan aktivizma


Generalna Skupština UN je 17. decembra 1999. godine donela Rezoluciju br. 54/134 kojom se 25. novembar proglašava Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Takođe, GS UN je 10. decembra 1948. godine usvojila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, koja se od 1950. godine obeležava baš na taj dan.
Period između 25. novembra i 10. decembra, naziva se i "Kampanja 16 dana aktivizma protiv rodnog (i ostalog) nasilja" u borbi za ljudska prava i slobode u celom svetu. Tokom perioda kampanje, padaju sledeći dani:
25. novembar - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, posvećen tom datumu, kada su 1960. godine tri sestre Mirabel, iz Dominikanske Republike, brutalno ubijene prilikom odlaska u posetu svojim muževima koji su bili politički zatvorenici tadašnjeg režima u toj zemlji.
1. decembar - Svetski dan borbe protiv AIDS i diskriminacije ljudi zaraženih HIV virusom.
2. decembar - Međunarodni dan borbe za ukidanje ropstva. Toga dana 1949. godine, GS UN usvojila je Konvenciju o suzbijanju trgovine ljudima, eksploatacije i prostitucije drugih.
3. decembar - Međunarodni dan osoba sa invaliditetom i sprečavanja njihove društvene marginalizacije.
6. decembar - Montrealski masakr. Maloumnik, toga dana 1989. godine, na Univerzitetu u Montrealu ubio je 14 žena i ranio još 9 (plus 4 muškarca), smatrajući da su one krive što nije uspeo da upiše fakultet. Uzvikivao je "Mrzim feministkinje!". Od tog događaja u upotrebi je zvanično i izraz "femicid".
9. decembar - Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Da se ne zanosimo kako ovo nema nikakve veze sa nasiljem, diskriminacijom i ženama. Jer ima.
10. decembar - Međunarodni dan (svih) ljudskih prava.


Definicija:
Femicid je rodno zasnovano ubistvo, počinjeno nad ženama, devojkama, devojčicama, pa i bebama ženskog pola od strane osoba muškog pola.

Žene čine malo više od polovine današnje svetske populacije, odrađuju dve trećine od ukupnog zbira radnih sati na svetu, primaju 10% od ukupnog svetskog dohotka, poseduju manje od 1% ukupne imovine na kugli Zemaljskoj. U javnosti, na TV ili filmu, vlada opšte upražnjavanje stereotipa na račun žena, koriste se kao seksistički mamci u reklamama (one moraju da budu mršave, razgolićene, zgodne i glupe, i da na to pristaju), po filmovima su retko nekakvi šefovi ili top-političari (oko 30%). Koliko god da mi je zabavno da pratim seriju The Big Bang Theory (Štreberi), u njoj su ipak glavni likovi četvorica naučnika i jedna polunabildana nedotupava kelnerica. Užas.
U Saudijskoj Arabiji je uveden elektronski sistem nadzora za žene koji pomaže u praćenju njihovog kretanja. Kod nas je to modni detalj kriminalaca, ako baš ne kapirate o čemu se tu radi. "Korektivna" silovanja u Južnoj Africi ili ubistva "prekobrojne" ženske čeljadi u Indiji, da ne spominjem.
U prevelikom broju slučajeva, pojedinačno ili grupno, žene prihvataju položaj i "uloge" koji su im nametnuti.


Podrška onima koje na to ne pristaju nikada nije bila dovoljna, bez obzira da li se suprotstavljaju same ili organizovano. Umesto veronauke i bezličnog "građanskog vaspitanja" bolje bi bilo da su uveli razvijanje sposobnosti kod dece da uoče nasilje i umešnosti da mu se na dostojanstven način suprotstave.

Žene su rodile 100% svetske populacije svih vremena.
Da li o toj činjenici neko vodi računa?


Nasilje može biti fizičko i psihičko. Takođe, može biti personalno (porodično, ulično) i institucionalizovano (od strane države ili njenih pojedinih organa). Institucionalizovano može biti javno, eksplicitno, i prikriveno. Ovo poslednje će retko ko priznati za nasilje, iako je možda najčešće. Praktikovano, da dodam, i to od strane dva najveća praktikanta istog, u istoriji ljudskog roda: države i crkve. 
Žrtve porodičnog nasilja, ili onog na ulici (poput silovanja) svima su pred očima. Država tu najčešće reaguje i uglavnom uspeva da zaštiti žrtve, mada ponekad prekasno. Doduše, reaguje i kada sama čini nasilje (poput slučaja sestara Mirabel, Pussy Riot, Femen, veštica iz Istvika ili građanki koje protestvuju zbog izbacivanja celih porodica iz stanova na beogradske ulice).
Prikriveno institucionalizovano nasilje nad ženama (i uopšte) može vršiti pojedinac u ime države (krijući se iza funkcije) - koja na to ne reaguje adekvatno (žmuri ili čak blagonaklono gleda, štiti počinioca, ohrabruje ga), kao i sama država preko svog izvršioca-pojedinca ili preko neke svoje institucije (javne ili tajne). Što važi za državu - važi i za crkvu. Ne možete izmisliti sopstvene zakone, pravila, uzuse, kanone koji važe samo za vas, a istovremeno tražiti da vas društvo preko državnog budžeta finansira.
Najgori vid korupcije, tj. delimično prikrivenog nasilja je onaj u zdravstvu, gde pacijent državnom službeniku - lekaru, poverava sopstveno zdravlje i život, a zauzvrat, za svoj novac, ponekad kao uslugu dobija maltretiranje, sakaćenje pa čak i eksterminaciju.
Ne govorim o fašističkom "zdravstvu" Jozefa Mengelea, već o onom demokratskom, socijalnom. O ovome danas, u svetu i kod nas.

Evo nekih primera nasilja koje žene doživljavaju od strane ljudi u belim mantilima.

1. Simfiziotomija

Definicija:
Simfiziotomija (lat. symphysiothomia) predstavlja hirurški zahvat prilikom porođaja, kada lekar (zbog uske karlice porodilje) ne može da izvuče novorođenče iz materice, pa pribegava razdvajanju hrskavice između karličnih kostiju (označeno * na slici); zahvat se izvodi hirurškom testerom.

Dodaću - naživo, bez anestezije.


Medicinska "praistorija" kaže da je ovaj zahvat bio praktikovan pre nego što su izmislili carski rez. Danas ga, navodno, preporučuju kod "problematičnih porođaja u udaljenim krajevima". Znajući o kakvoj se stvarno živini radi kada je u pitanju Homo Sapiens, otkrivamo da su stvari daleko drugačije i drastičnije po žene i njihovo zdravlje.
Od '40-tih godina XX veka pa sve do ranih '80-tih, više od 1500 porodija u Irskoj bilo je bez upozorenja podvrgnuto postupku simfiziotomije tokom porođaja. Zahvat je sam po sebi vrlo rizičan, posledice su još gore ukoliko se kosti ne vrate simetrično na svoje mesto. Rizik od smrti porodilje i novorođenčeta je takođe veoma visok.
Danas je njih oko 150 još uvek živo, i dalje osećaju posledice ovog mesarskog zahvata (hroničan bol u leđima, šepavost, nemogućnost kontrole udova - inkontinencija, pa čak i totalna vezanost za invalidska kolica). Sebe nazivaju bogaljima i od države traže pravdu i zadovoljštinu za bol koji im je nanet.
Neko će reći - OK, dešava se svašta i svugde, u čemu je tu specifičnost i nasilje nad ženama? Kao što rekoh, prvo, nijedna žena nije bila upozorena pre zahvata niti je tražena njena saglasnost za tako nešto. Dalje, u Irskoj je i danas zabranjen abortus, na izričit zahtev Katoličke crkve. Pa?
U Irskoj lekari računaju da carskim rezom ženu mogu da porode najviše 4 puta, dok kod nas većina lekara računa da je 3 nekakav razuman maksimum. Žena sa uskom karlicom nema drugi način da bebu donese na svet, osim carskim rezom. I opet - pa? Teorijski, samo četiri porođaja?! E, to u katoličkoj zemlji neće moći, jer se smatra za vid kontrole rađanja, baš kao i abortus ili sterilizacija. Oni traže od žena u Irskoj da imaju više od četiri deteta.
Irski lekari izbegavaju da obavljaju carski rez prilikom porođaja, neko im je šapnuo "sa Nebesa" da tako treba da rade.
Citiram: "Medicinski establišment, vlasti i Katolička crkva, žene smatraju za priplodne kobile čija je primarna svrha da proizvode decu, bez obzira na posledice po sopstveno zd
ravlje. Tokom pedesetih i šezdesetih godina je najvažnije bilo rađati decu čak iako zbog toga izgubite glavu."
Ovo je izjava jedne od članica grupe žena koje su preživele ovo sakaćenje.
Lekari, kao državni službenici, naneli su telesni i duševni bol i patnju tim ženama, i sve to uz javnu saglasnost i podstrekivanje od strane države i crkve. U novembru ove godine, zbog odbijanja lekara da intervenišu usled crkvene zabrane vršenja abortusa, ponovo je preminula jedna žena u Dablinu, iako je bilo jasno da je trudnoća propala.
Ginekolozi su lekari koji za pacijente imaju striktno žene.
To znamo čak i ovde, kod nas - u Srbiji.
Ovo jeste vid nasilja nad ženama, o kome se ne priča mnogo i rado. Zašto?

Pročitajte više o ovom zlu (napomena - preskočite, ako imate slab stomak):
- Care2 petition site: Women's pelvises sawed in half during labor
- Care2 petition site: Woman dies after hospital refuses her an abortion
- The Journal of Ireland: Symphysiothomy survivors gather to recount stories of torture
Tekstovi jesu na engleskom jeziku, ali zaista je lako shvatiti o čemu u njima piše.

2. Birokratija u belim mantilima

Da skočimo malo i na domaći teren.
Ne, u Srbiji još uvek nisu zabranili kontracepciju i abortus. A da crkva traži - traži. I to ne Katolička, već ova domaća, srBoslavska, sa sve pripadajućim joj talogom falangi ljotićevštine.
Krstaška posla.


Radi se o čuvenoj izmišljotini Tomice Milosavljevića, dojučerašnjeg ministra zdravlja bez trunke obraza i osećaja za sopstvenu odgovornost, a koja se zvanično zove "izabrani lekar". Nemam nameru da ovde ulazim u dubokoumnu polemiku o potrebama pacijenata i zdravstvenog sistema u Srbiji, koje se međusobno umnogome razlikuju u stvarnom životu, ali zakonska regulativa koja natura obavezu "imanja" izabranog lekara, bez koga nećete moći da overite zdravstvenu knjižicu, ima rupe koje podsećaju na izvrnuti švajcarski sir. Sve je rupa, sa nešto malo sira između, da se miševi ne dosete.
Bez izabranog lekara nećete moći da se lečite o trošku Zdravstvenog fonda Republike Srbije, iako vam se od plate redovno odbija doprinos za (osnovno) zdravstveno osiguranje - zato što nemate overenu zdravstvenu knjižicu. Zašto? Zato što nemate izabranog lekara.
I onda hajde ponovo u krug, iz početka.
Srpska medicinska Kvaka22 - posred čela.

U redu, iako vam nije jasno zašto neće da vam overe to kartonče mada ih za to plaćate, na  kraju odete da izaberete tog lekara. Kažete sebi "OK, ići ću kod tog i tog". Neće moći. On ne može da vas prihvati jer je popunio kvotu koju mu je dodelilo Ministarstvo. Kakvu bre kvotu?! Broj pacijenata koji su ga izabrali. I šta onda da radite? Da idete kod drugo lekara, ako i on nije već došao do crte? A šta ako svi u vašem domu zdravlja jesu dobacili maksimum??
U nekim domovima zdravlja po Srbiji, pacijenti od lekara koje bi izabrali prvo moraju da dobiju saglasnost da hoće da ih prime?!!
Postoji jedna stara podela (...) u našem zdravstvu, po kojoj zaposleni građani (oni kojima se doprinos za zdravstvo obavezno izdvaja iz mesečnih primanja, tj. plate - zaposleni u državnim firmama ili kod privatnika, svejedno) idu kod lekara u tzv. "Medicinu rada", dok ostali (penzioneri, poljoprivrednici i drugi) idu u tzv. "Opštu praksu". U obe službe rade lekari specijalisti opšte prakse... U zemlji, u kojoj je sve više nezaposlenih i sve manje firmi koje rade, lekari u "Medicini rada", svi do jednog tvrde da su ispunili kvotu, izvinjavaju se i preporučuju one u "Opštoj praksi". Ali, ja bih da BIRAM izabranog lekara... ma, ne vredi. Nemate sa kim da se raspravljate, tako piše o Zakonu - i tačka.
Ukoliko se nameračite da prestanete sa daljim uplaćivanjem doprinosa za zdravstvo - neće moći. Zakon kaže da mora, obustava ide automatski iz plate. Možete tražiti da vam obračunska služba u firmi prekine sa daljom obustavom doprinosa, zdravstveni fond će vas tužiti za nepoštovanje zakonske obaveze (jer oni od toga, zaboga, primaju plate), vratiće vam sudskim izvršenjem tu obustavu, a platićete i sudske troškove pride.

Gde je tu izbor, i ko koga bira - pacijenti lekare ili obrnuto?! Ne mučite se oko odgovora, radi se o onom drugom. Nećete moći da izaberete lekara u koga imate poverenja da će vas lečiti, a ne osakatiti. Tačka, kraj paragrafa. Isto kao u politici - gde to bre ima, da glasači još i biraju na izborima.
Da ne zaboravim, pacijenti su i žene, u tačno istoj srazmeri koja važi za opštu populaciju - ako ne i više. Nasilje na domaći način, o trošku žrtava.

***
Za korupciju (od lat. corrupta - iskvariti, corruption - raspad) se danas smatra zloupotreba državne (i političke) moći od strane zvaničnih državnih službenika, u cilju nezakonitog sticanja koristi (ne mora uvek da bude materijalna). Država koja nema zakonske antikoruptivne mehanizme koji se poštuju i sprovode, kao i narod koji nema antikoruptivni mentalitet - osuđeni su na propast.
Aktuelni Ustav Srbije, zakoni, politika i stranke, državni aparat, ekonomija - u sebi imaju duboko ukorenjenu višedecenijsku koruptivnost, po kriterijumima koji važe za ceo Svet.

Tomica Milosavljević je lekar specijalista gastroenterologije, bivši ministar zdravlja. Za sobom je građanima ostavio teško svarljiv zdravstveni sistem, koji ostavlja gorak ukus svakome ko je primoran da proguta tu pilulu na recept, overio zdravstvenu knjižicu ili ne. Iako je član Izvršnog odbora Svetske zdravstvene organizacije (WHO), Milosavljević nikada nije položio račune i javnosti objasnio kako se to domaće zdravstvo, baš po kriterijumima te organizacije u kojoj je funkcioner, kao posledica njegovog ministrovanja našlo na drugom mestu u svetu po korumpiranosti, odmah iza Kazahstana. Nadasve stručno, nema šta. Baš kao i partija mu.

Primena korumpiranih i korputivnih zakona predstavlja pravno nasilje. Kakav god mu bio prefiks, nasilje je nasilje, zlo koje pogađa sve podjednako - i muškarce i žene.



Aktuelna ministarka zdravlja nacije ne iskazuje ni trunku namere da učini nešto u cilju sprečavanja daljeg nasilja paragrafa u belim mantilima nad građanima Srbije. Ljudska prava nisu u njenoj nadležnosti, a zaštitnike pacijenata će ionako izmestiti iz bolnica u lokalne samouprave. Čisto da ne bi morala svaki čas da pere ruke esemptanom ili dezdermanom - ko to još proizvodi...
Ljudska, ženska, prava pacijenata, normalan život u normalnoj državi? Ma hajte molim vas, pa vidite da ove nedelje još uvek nisam stigla da promenim frizuru, od tolikog posla.

Postoji još jedan, dodatni problem.
Nasilje, bez obzira kakvo, uvek i bez izuzetka rađa ništa drugo do - još nasilja.
Sve mi se čini kako o tome ama baš niko ne vodi računa.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...