Tuesday 21 May 2013

Hajduk Veljko u stripu


Za jednog antropologa i etnologa, tema za istraživanje ima svuda; ukoliko se pažljivo posmatra i analizira, inspiracija je neiscrpna. Ideju za ovaj rad dali su mi delovi stripa o Hajduk Veljku "Nikad robom", izloženi u stalnoj postavci Muzeja Krajine. Videćemo kako su mnogi autori prikazali ovu (nesumnjivo) značajnu istorijsku ličnost.
Strip-autori (crtači, scenaristi) teme nalaze u folkloru, mitovima bajkama, pesmama, istorijskim događajima itd. Pored zabavnog, strip ima i edukativni karakter, prenosi nam poruku lepote - što je i cilj umetnosti.
Strip jeste umetnost, koja se zasniva na pripovedanju u povezanim slikama, praćenih rečima, poznat je kao "deveta umetnost"; strip ima svoja likovna, dramska i književna obeležja. Koreni stripa nalaze se u pećinskom slikarstvu. Likovno pripovedanje, od paleolita, kroz istoriju menja svoje oblike: od fresaka, ikona, preko grafike, murala - do stripa.


Savremeni strip, u današnjem obliku, počeo je da se formira u XIX veku; bio je veoma omiljen, imao zabavni karakter ali i ozbiljne teme, koje obrađuje na humorističan način. Ima značajno mesto u umetnosti, i kao umetnička forma izučava se na akademskom nivou. Postoje mnoge škole stripa, koje se bave različitim žanrovima (vestern, pustolovni, superheroji, kriminalistički, komični, erotski, naučnofantastični).
Svetski centri stripa formirani su u zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države, Japan, Italija, Francuska i Belgija, u kojima postoji sasvim različita tradicija stripa. U SAD, osnovu američke industrije stripa čine tzv. superheroji. Stripovi su u formi sveščica od dvadesetak stranica (comoc books), smatraju se razbibrigom, kao i crtani romani u obliku albuma (graphic novels), i imaju umetnički karakter. Najpoznatiji autor je Frenk Miler (Povratak Crnog Viteza, Grad greha). Iako japanski strip spada u najmlađe, u Japanu se nalazi jedan od najvećih svetskih centara stripa. U japanskim stripovima pazi se na radnju, dok je sam crtež sporedan. Strip magazini "manga" čine 40% ukupnog štampanog materijala u Japanu. Strip "tankobon" - u sveskama od po 200 stranica - zastupljen je masovno na tržištu. Značajno mesto imaju i "dajinshi" - amaterski stripovi. Najpoznatiji autor je Osamu Teruka (Astro boj, Blek Džek). Italijanski strip dao nam je prepoznatljive likove: Alan Ford, Zagor, Mister No, Korto Malteze, Teks Viler, Kapetan Miki, Maks Magnus, Dilan Dog, Marti Misterija... U Francuskoj i Belgiji je do 1960. godine bila negirana umetnička strana stripa. Sa razvojem stripa "za odrasle" (posle 1960.), strip je tretiran kao umetnost, a autori stripa postaju veoma cenjeni i imaju viši status nego u Americi ili Japanu. Stripovi su u formi albuma, od četrdesetak velikih stranica, na kvalitetnoj hartiji i sa tvrdim koricama. najpoznatiji francuski stripovi su: Asteriks, Gaston, Umpah Pah, Torgal, Tangi i Laverdir, Ratnici sa Agbara. Najpoznatiji belgijski stripovi su: Talični Tom, Iznogud, Tintin, Džeremaja, Tom XIII.

Jugoslavija je bila područje na kome se u XX veku sve više razvijao strip. U istoriji stripa stvorena su remek dela, a ta tradicija nastavlja se i dalje u svim potonjim zemljama bivše SFRJ. Danas postoje mnoge škole i autori, koji se bave kritičkom analizom stripa. Kriterijumi po kojima su stripovi uvršćeni u leksikon su: posebnost u izrazu tj. oni koje publika najviše voli, estetska dostignuća, zanatska umešnost. Zanimljive teme takođe mogu biti predmet sociološke analize.
U Srbiji se strip uči na kursevima, u školama stripa, na fakultetima:
- Škola stripa i ilustracije "Đorđe Lobačev" sa sedištem u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, i odeljenjem u klubu "Dragan" u Novom Sadu. Mentor je Vladimir Vesović.
- Škola stripa u Leskovcu; mentori su Marko Stojanović i Srđan Nikolić.
- Na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, izučava se strip u okviru primenjene grafike. Takođe, na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u okviru opšte scenaristike.
Najpoznatiji srpski stripovi su: Dikan, Družina Dardaneli, Borci sumraka, Generacija Tesla, Vekovnici, Hajduk Veljko, Kobra, Mirko i Slavko, Ket Klou, Blic strip, Hajduk Stanko, Faktor 4, Divlja magija, Tehnotajz.
Jugoslovenski čitaoci prvi put se sreću sa stripom u listu Politika, 21. oktobra 1934. godine: "Detektiv X-9" Dešajela Hemeta i "Fleš Gordon" Aleksa Rejmonda. Strip je najavljivan kao "čudo našeg vremena, kućni bioskop, roman u slikama". U listu Nedelja, Vlastimir Belkić objavljuje 23. februara 1935. godine strip "Avantura detektiva Harija Vilksa", a u beogradskoj Panorami 23. marta iste godine objavljen je detektivski strip "Krvavo nasledstvo". Iza umetničkog imena Đoka Strip, krio se Đorđe Lobačev. Pred sam početak Drugog svetskog rata razvija se domaći strip kao umetnički izraz. Novine sve više objavljuju stripove domaćih majstora-crtača, sa lokalnim temama, iz tog tzv. beogradskog kruga koga najvećim delom čine ruski emigranti, koji na velika vrata uvode strip u tadašnju Jugoslaviju. Najpoznatiji autori stripa tog vremena bili su Đorđe Lobačev, Sergej Solovjev, Konstantin Kuznjecov, Nikola Navojev, Ivan Šenšin; potom Žedrinski, Lehner, Ranhner i Janković - ovi predratni autori stripa pripadaju tom tzv. beogradskom krugu. Nalazili su vlastitu meru u avanturama, jer je to vreme kada na naše prostore prodire američki avanturistički strip, koji je bio veoma egzotičan i pun sanjarenja.


Đorđe Lobačev je majstor stripa koji se oprobao u svim žanrovima. Pomenutu egzotiku tražio je u folkloru, narodnim pričama, epskim pesmama, bajkama. Njegovi stripovi su ispunjeni onirizmom (sanjarenje na javi i korišćenje snoviđenja su neodvojivi od pripovedačkih idioma u stripu, podjednako u Americi i Evropi). Lobačevljevi stripovi, gledano iz današnje perspektive, dele naivnost njegovog vremena, ali su domaćem stripu ostavili u nasledstvo visoke crtačke i narativne standarde.
Lobačev je rođen kao Jurij Pavlovič Lobačev, 1909. godine u Skadru, gde je njegov otac bio ruski konzul. Uprkos siromaštvu i smrti roditelja, završava istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Do kraja svog burnog života bavio se stripom. Po njemu nosi naziv jedna škola stripa u Beogradu. Žika Bogdanović, u svojim tekstovima, naziva ga "rodonačelnikom srpskog stripa", rekavši da je "pravu meru avanture Lobačev osećao i znao, zato je crtao čudesan svet romana u stripovima". Njegovi najznačajniji stripovi su pustolovno-fantastični: Plava pustolovka, Beli duh, Gospodar smrti, Princeza Ru. U drugu grupu njegovih ostvarenja spadaju stripovi koji obrađuju književna dela: Hajduk Stanko, Baron Minhauzen, Čarobnjak iz Oza, kao i istorijske događaje poput stripa o Hajduk Veljku. U treću grupu njegovih stripova spadaju obrade srpskih narodnih epskih pesama i pripovedaka: Ženidba Cara Dušana, Baš-Čelik, Biberče, Propast grada Pirlitora, Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Lobačev učestvuje u borbama na Sremskom frontu, i posle oslobođenja nastavlja rad na ilustraciji. U vreme Informbiroa vlasti su ga sa suprugom, sinom i dva kofera, u zapečaćenom železničkom vagonu deportovale u Rumuniju. Posle Staljinove smrti, 1955. godine, odatle prelazi u Sovjetski Savez i nastanjuje se u Lenjingradu. Pokušao je 1966. godine da u sovjetskom listu Koster objavi kraći strip, ali su vlasti to zabranile kao "kapitalističku izmišljotinu koja kvari omladinu".
Politikin Zabavnik, sredinom šezdesetih godina prošlog veka, objavljuje: strip o Hajduk Veljku, Doživljaj u brdima, Tajanstvena pećina, Saturn dolazi u pomoć. U 2000. i 2001. godini objavljuju mu i stripove Pepeljuga, Čvorak, Kameni cvet, Hrabri krojač.
U stripu "Hajduk Veljko" iz 1965. godine, Lobačev je pokazao impresivan osećaj za pokret. Bio je to njegov trijumfalni povratak na beogradsku scenu. Pored osećaja za pokret, izražena je i punoća crteža. Dinamika vizuelnog pripovedanja i dimenzija raskošnih boja, na velikom formatu tadašnjeg Politikinog Zabavnika, karakterišu strip o Hajduk Veljku. Lobačevljev "Hajduk Veljko", pored pripovedačke punoće, predstavlja i vizuelni bravado! 
Strip o Hajduk Veljku doživeo je reprizu nakon 23 godine, u Zupanovom magazinu Cepelin.


Živorad-Žika Atanacković (rođen u Kladovu 1933. godine, preminuo u Abštajnahu u Nemačkoj 1998. godine) naš je najznačajniji crtač stripova i scenarista. Serijal njegovih stripova o Hajduk Veljku izlazio je u ediciji Nikad robom, u izdanju Dečijih Novina iz Gornjeg Milanovca. Tema stripa bila je romansirana biografija najpopularnijeg srpskog vojskovođe iz vremena Prvog srpskog ustanka, Hajduk Veljka Petrovića, i objavljen je 1966. godine u formi svezaka: br.32, br.37, br.52 i br.66 (ova poslednja pod naslovom "Hajduk Veljko u Poreču"). Pored ovih stripova uradio je i druge, kao što su: Hvalisav iz Grocke, Zaseda, Đavolja komanda, Pobedonosni sukob, Pod vatrom Debelih Berti, Varvarinska bitka, Okršaj kraj Dunava, Izdajnik iz Klopotnika, Buntovnikov sin, Heroji sa Čegra, Slepi car Deljan, Crni konjanik, Zlatni grad, Vitezovi iz Stubice, Hanuma iz Udbine, Junaci sa Kumanova, U plamenu bitke, Bitka na Velbuždu, Besmrtna odbrana Beograda...


Pored Lobačeva i Atanackovića, stripove o Hajduk Veljku crtali su još i sledeći domaći autori:
Žika Mitrović, Mika Miš br.159, "Hajduk Veljko", Beograd 1937.
Ratomir Ruvarac, Pioniri, "Ljuti ratnik iz Krajine", Beograd 1959.
Paja Stanković, Strelac, strip "Hajduk Veljko", Niš 1960.

Autori stripova o Hajduk Veljku su se trudili da na što zanimljiviji način, uz bogatstvo boja, pokreta i reči, prikažu jedan istorijski lik i vreme u kojem je živeo i ratovao. Hajduk Veljko je bio primer slobodnog i veoma hrabrog čoveka. Sposoban ustanički vođa, hrabrio je svoje saborce, nije ustuknuo pred daleko brojnijim turskim osvajačima, poginuo je braneći Negotin ne dočekavši obećanu pomoć. Kao veliki junak bio je inspiracija mnogim umetnicima različitih profila: piscima, pesnicima, kompozitoru Stevanu Stojanoviću Mokranjcu (koji svoju 6. Rukovet posvećuje Hajduk Veljku i Negotinskoj Krajini), slikarima i - stripocrtačima.


U Muzeju Hajduk Veljka u Negotinu, u stalnoj postavci posvećenoj ovom izuzetnom junaku, pored slika, knjiga, notnih zapisa, izloženi su i stripovi o Hajduk Veljku iz edicije Nikad robom (brojevi 32, 37, 52 i 66) u kojima je on na veoma zanimljiv način bio prikazan. U vreme kada su ovi stripovi nastali, nije bilo poželjno pripovedati o srpskim junacima; zato su nam majstori crtanja i naracije kroz likove junaka prenosili veoma važnu poruku lepote, podjednako kao i humorom prožeto pripovedanje (koliko god bila ozbiljna tema).
Nema deteta koje nije uživalo i odrastalo ćitajući stripove o omiljenim junacima, bilo kog žanra. Uz stripove se dobro zabavljalo, ali se takođe iz njih i učilo. Razmena stripova razvijala je komunikaciju među mladima. Pomenuta crtačka ostvarenja imaju edukativni karakter u narativnom i u likovnom izrazu, podjednako. 
Strip jeste umetnička forma, koja zaslužuje našu pažnju.

Izvori:
1. Zdravko Zupan, esej Zlatno doba srpskog stripa ili Strip u Srbiji 1935-1941, jul 1999.
2. Zdravko Zupan, esej Strip u Srbiji 1955-1972, mart 2006.
3. Zoran Đukanović, Smeh u snu, esej o stripovima Đorđa Lobačeva, Vreme br.1040, 9. decembar 2010. (rubrika Mozaik)
4. Nebojša Grujičić, Avantura je šampanjac života, odlazak Đorđa Lobačeva, Vreme br.604, 1. avgust 2002. (rubrika Kultura)
5. Slobodan Ivkov, Šezdeset godina stripa u Srbiji, monografija/katalog izložbe u galeriji "Likovni susret", Subotica 1995.


Emila Petrović
etnolog-kustos Muzeja Krajine

***
Tekst "Hajduk Veljko u stripu" objavljen je u časopisu Buktinja br.36 (Negotin, maj 2013), a tema tog broja je baš HVP. Promocija brojeva 35 i 36 časopisa za umetnost i kulturu Buktinja, zakazana je za sredu, 22. maja 2013. godine, u negotinskom Todorčetovom konaku sa početkom u 19h.
Dođite.
Neka ovaj blogpost bude uvod u predstavljanje novih izdanja Krajinskog Književnog Kruga iz Negotina. Blogoizvestije sledi, naravno..

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...