Tuesday 25 March 2014

Od šizele do vuvuzele


Usled jučerašnjeg izbornoponavljačkog bombardovanja SPS propagandom, nismo stigli da spomenemo i onu tvrđu, NATO varijantu od pre petnaest godina. Deder danas i tu krivu drinu da ispravimo.
O NATO-ekskurziji je na blogu Građanski Krug već bilo reči. Da pogledamo čega je sve tu bilo - i ostalo.


Doba globalnog otopljavanja


Internacionalna meteorološka organizacija NATO je u martu 1999. godine donela odluku da se hitno mora delovati u cilju daljeg sprečavanja širenja Ledenog doba, usled čega su na Balkanu i u Iraku ponovo zapaljene velike vatre ne bi li se povukle polarne kape koje su se spustile isuviše nisko da bi to bilo nadalje tolerisano. U cilju uštede ograničenih resursa, uglavnom su koristili satelitsku i vazdušnu službu za osmatranje i posipanje oblaka i ledenih kapa, dok su na terenu angažovali proverenu ekipu kotlara-ložača i rukovalaca na aktivnostima paljenja ogromnih lomača kojima bi oterali led.


Pomenuta ekipa terenaca se potom malo više zanela, pa je od određenih delova narodne nošnje Albanaca pomislila da su to takođe polarne kape, te su greškom, ili iz neznanja, preduzeli akciju u tom smeru.


Pokušalo se sa deljenjem besplatnih termo-šajkača, što je izazvalo zabunu, došlo je do velikog (ko)mešanja podvrsta, a NATO je ne uvidevši razliku sve zasuo antifrizom ne želevši ništa da rizikuje. Potom je moralo da dođe do arbitražnog razdvajanja nadležnosti, gde su Albancima ostali teritorija i polarne kapice, a Srbima zamrzivači i ostala bela tehnika. I antifriz svima. Protivgradne rakete su oduzete i jednima i drugima.
Irak? Kod njih su neki drugi klimatski uslovi pa ih ovde nećemo dalje spominjati.


Pre deset godina je...
Ma, bezveze bre narode.

Kome je stalo da tom užasnom periodu naših života sada, deset godina kasnije, organizuje još i godišnjicu? Čemu - da se podsetimo, kako se ne bi više dešavalo?! Jokbre, to kod nas ne pali, naprotiv potpaljuje. Maštu, pritom ne baš razvijenu.
Ili da im "ne oprostimo". Kome, ili šta - jer smo se izazivali, pa dobili? Kao, NATO-meteorolozi su polupali silne zgrade i mostove ne bi li Mrkonjić posle imao šta da gradi... A narod? Šta sa njim, da li iko o tome vodi brigu danas posle deset godina, kada je skoro isto - osim što nema Ćuruvije, ili Zorana da prizivaju i slute.
I dalje ne dozvoljavam nikome da u mom prisustvu izgovori onu o "traženju još i još bombardovanja", koju je "rekao" Đinđić. A takvih, koji to tvrde, ne da ima... Marš bre stoko, svojim sam očima gledao i ušima slušao na RAIUnoTV, šta je Zoran zaista rekao - na srpskom, i pogodio tačno koliko je još onom monstrumu pod lipom zafalilo dana da istera svoje. Da nam istera razum iz glave, da nas istera iz sopstvene kože. Da se zadovolji.
Danas oni koji su Zorana targetirali sede u ministarskim foteljama ili dopunjuju €vrosocijaldemokratama kvorum za EU zakone, po pristojnoj ceni.
Cijena? Prava sitnica.



Da li ikoga više zanima to što sam se zadesio od 22. do 25. marta 1999. godine u Beogradu, video svu sumanutost i ludilo koji su obuzeli ljude, kojima je lepo bilo najavljivano danima da će se desiti to što se desilo? Verujem da svako ima svoju priču.
Ne, nisu to bile filmske budalaštine - nemali broj Beograđana, podgrejan alkoholom, proveo je noć 23. marta po krovovima zgrada, uperenih baterijskih lampi i reflektora u nebo, urličući patriotske kletve sopstvene konačne nemoći, čekajući Njih da dođu. U sredu, 24. je po gradu zavladala neverovatna euforija kako bombardovanja uopšte neće biti, "čim nije sinoć, kada su svi najavljivali". Čitav taj dan sam proveo po raznim delovima grada i svuda video ili čuo baš to isto. Džaba je bila tekuća akcija prisilnog mobilisanja dilera po BG pijacama, ili bacanje pogleda "ispod oka" ka onima za koje se znalo da su iz Crne Gore, dok pričaju da ih na granici sa Srbijom ne puštaju da tamo uđu - nego ih vraćaju nazad.
Kada je prva zveknula u Topčider, sve se srušilo. Taman na kraj Dnevnika, kada je termin za vremensku prognozu. NATO-meteorolologija obogaćena uranijumom i osiromašena pameću.
Četvrtak 25. marta 1999. godine, u 12:30 je sa BAS-a krenuo poslednji negotinski autobus, za videla. Po noći se nije smelo da vozi. Prevoznik AS Negotin, čuvena diližansa preko Požarevca i Majdanpeka: sedišta 48, putnika 80. Od toga bar deset polaznika pandurske škole u Sremskoj Kamenici. Svi sede, uniformisani, bez karata, za razliku od nas ostalih ostataka.
Toga dana, na Autobuskoj stanici u Beogradu, shvatio sam kako je bilo jadnicima sa Titanika koji, dok brod tone, konačno prokljuve da čamaca i pojaseva za spasavanje nema dovoljno. Desetak hiljada ljudi guralo se po stanici, polovina da uđe u buseve ka spasonosnoj provinciji (pogrešno se tada mislilo), dok drugi deo stoji i nemo gleda, praznih pogleda. Došli ljudi, zapravo ne idu nigde, samo došli da gledaju. Skoro pa tišina, osim turiranja mašina autobusa; policija i vojska na sve strane, ništa manje izbezumljeni od ostalih.
Budžovani su svoju decu već sklonili, naravno službenim autima. Prvo to, a onda su se kolektivno prešaltovali svi u Civilnu zaštitu, da se ne bi nekom slučajno omaklo... Naravno da mislim na članove SPSekte.
Negotin je te godine popio dvadesetak projektila; zapravo, nije Negotin već selo Radujevac i prazni tankovi Jugopetrola. Lokalni vic kaže da kada su NATO piloti nadletali IHP Prahovo, komandi su javili da nema svrhe bacati bombe jer je tu izgleda već bilo neko bombardovanje. Sa zemlje.



Na današnji dan je zajebancija neprimerena, pre deset godina je nepar hiljada ljudi stradalo i više ih nema. Šta, poginulih 2500 civila i preko 1000 vojnika nisu nekoliko hiljada, i to samo sa srpske strane - onu drugu stranu nije patriotski spominjati?! Ni domaćinski, ni desničarski. Niti tradicionalno.
Ništa tu ne pomažu silna izginula deca, i srpska i albanska - DECA!, hladnjače, jame, streljanja, organi, Petrova Sela i Batajnice, žrtvovani vojnici, policajci, vozovi i autobusi puni civila, kolone traktora, radnici TV Beograd.
Srpske generalpatriote su u Hagu dobile za sopstvene, ali i za zasluge svoga Firera. Sa druge strane, kosovarske patriote su uglavnom izvukle guzice i biznise.
Znate šta? UČKaimmaterina i jednima i drugima!
Mi nismo dobili ništa. Ne od Haga, već od života. Srbi misle da su izgubili mnogo više nego što jesu, Albanci da su dobili manje nego što bi hteli. I jedni i drugi mantraju o teritoriji, onoj istoj na kojoj Gajgerovi brojači polude.
Da li je silnim patriotama domaćim ikada sinulo u usijanim glavama da su vojnici Dražen Mladenović i Dragan Jakovljević, streljani u Topčideru (opet) 5. oktobra 2004. godine, zapravo poslednje žrtve bombardovanja. Žrtve u krvi, prinesene na patriotski oltar vođi Sekte Patriotske Srbije, Satanu Mirinom?



Tada, pre deset godina, nepodobne su slali u mobilizacije ili na neplaćena odsustva isti oni koji danas vide rešenje za krizu u prinudnim odsustvovanjima sa posla ili dodatnim porezima na plate. Onda su imali policiju u svojim rukama, i danas im je Boris to opet poklonio. Ili vratio, kako ko gleda.
Eto, opet se pitam: Dokle bre više?!
Do krajnjih granica nekrofilne patriotske iznemoglosti. Prošao je februar, još malo će i mart - a ćeranje i dalje traje.
Priznajem, uplašio sam se da će danas Šutanovac, Tadić i Jeremić, uz terciranje Dačića, Vučića, Zorice Brunclik i "Slobode" zapevati onu užasavajuću himnu Miloševićeve pobede nad sopstvenim narodom: Volimo te, otadžbino naša.
Danas, na poslu, niko nije uključivao radio. Ili sam to ja, ipak, samo odbio da ga čujem?



Bombardovano Proleće, jašta.

Čuveni Miki mi je juče doneo jedan papir, i reče: "Gle šta sam našao kod kuće, dok sam kopao po nekim sveskama. To su nam '99. bacali iz aviona u rovove kod Halova. Nažalost, nemam i one letke na kojima su bile naše slike u rovovima, kako jedemo pasulj, a koje su pravili NATO piloti dok su nas nadletali. Baci ovo na blog, ima da padne vrištanje!" Ne znam da li ćete da vrištite, ili ćete možda da se upišate od smeha. Danas, deset godina kasnije, moguće je sagledati potpunu debilnost, kako Nas koji smo se izazivali, tako i Njih koji su jedva čekali da ih neko izaziva.
Čudo jedno šta sve oni stvarno mogu. Bio sam ubeđen da "General Staff" (na engleskom), znači "Generalštab" ili "Glavni štab", ali ako oni tako kažu - e onda...
Iz ovog letka se jasno vidi koliko gladuje napaćeni narod na tom trulom Zapadu. Svaki čas progutaju po neko slovo ili razmaknicu, odmah se vidi da to nije mogao da napiše neki pravi SrBenda, jer bi tekst bio aBsolutno ispravan shodno pravo(slavno)j srBskoj gramatici, pardoniram se - pravopisu. Sa ove strane je bivše generalno osoblje u pitanju.
Malo li im je bilo onaj idiotizam "strahovito uspešan" (aman, kao da mu se još i dive), ali ko im je bre ta NATA?!!! Jel' to ona što živi u zajedničkom domaćinstvu sa Međunarodnom Mesnom Zajednicom?

I što samo mi da ne znamo padeže?


Ovaj i ovakav letak je sigurno "obeshrabrio" panduraciju&vojnike&rezerviste VJ, naročito one što su bili mobilisani u našem kraju. Nisu oni pukli zbog spavanja na daskama u blatnjavim rupama i po obijenim vikendicama oko Vrške Čuke, zbog zmija u rovovima i komaraca po zemunicama, zbog poluzelene slanine-sapunjare sa kožurajom od dva cola i "roze" delovima u tragovima, zbog internog šverca cigareta i hrane odozgo pa naniže ili zbog alkohola. Nisu ni zbog činjenice da su se ukopavali u rovove između okolnih brda (čitaj - ispod). To nema nikakve veze, kao ni priča da će Bugari da napadnu mučki s leđa, kao i uvek. A i NATA nije bombardovala kasarnu u Zaječaru, već je eksplodirao bojler u perionici ili kuhinji, whatever.
Sve to nema nikakve veze, pobedio je ovaj letak. Jeste, ali na takmičenju Evrovizije za Kretenizam Decenije. Taj letak (više) izgleda kao da ga je napisao Milošević lično, nego što podseća na propagandu koja je trebalo da obeshrabri Ljubitelje Otadžbine Naše.
Inače, prevođenje tekstova je danas jedna od najpopularnijih aktivnosti na internetu. Neko to prevodi samostalno, neki to rade višekorisnički pa skinute tekstove repostuju prevedene na druge jezike. Neko zna jezik pa samostalno prevodi, neko koristi programe-translatore. Možda je i NATA koristila još 99-te neki od takvih programa, s obzirom da su i dalje relativno neprecizni - naročito kod prevođenja na neku od varijanti jezika SFRJ braće.

Sve me nešto svrbi u mozgu: Jesu li NATO i NATA u nekom srodstvu, da li žive u zajedničkom domaćinstvu, sa okućnicom? Pitam zbog dečijeg dodatka, daleko bilo da je nešto drugo u pitanju. Čudo jedno taj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, zar ne?
Ovaj letak je podjednako ljakse kao i oni prošlogodišnji majski, negotinski, za lokalnu varijantu izbora. Ukoliko Oni gore u Beogradu imaju imalo mozga, obraza i zainteresovanosti, Negotin bi posle današnje majmunijade (čitaj: Osma sednica SO Negotin) trebalo za par meseci da dobije reprizu lokalnih izbora. Ukoliko. A ukoliko ne? Nema veze, ući ćemo ili mi u NATU, ili NATO u nas. Kako god bilo, penetracija će biti na pretek. Ako dodamo i Hrvate, ispašće to pravi gangbang
Групњак, bre.

***
Deset godina i još pet pride, sve je i dalje tu gde onomad beše:
Tadašnji ministar informisanja & poreza na mobilne telefone i satelitske antene, i dalje je tu. Sija. Pored lika tu je i delo, koje se još uvek bavi istragom poturica što na jučerašnji dan ne slaviše veličanstvenu pobedu zalivenu krvlju nevinih. Naših, naravno, ne njihovih.
Priglupe briselske sekretarice i dalje misle da je duhovito praviti viceve na temu godišnjice bombardovanja fotošopiranjem logotipova proizvođača sportske opreme.
Patridiotski OBRAZovana srBčad preti egzekucijom nesrBskoj direktorici škole u Subotici, jer nije ni znala da im je zabranila proslavu velike pobede protiv NATO antisrBske armade, koju su tada baš oni lično izvojevali - najvećma se laktajući u oteklim jalovim testisima Skota požarevačkog i njegovih metastaza.
Izdajnici srBstva i dalje bivaju targetirani, do naredne zgodne prilike za nestajanje istih.
Prošlo je punih petnaest godina od bombardovanja - kao tren. Izdajnici koji su uspeli da ih nekako prežive i dalje su trun u oku srBovanja.
Onima, koji vole otadžbinu ondašnju - istoga nikada dosta.
Pesma sirena i dalje odzvanja u šupljim glavama.
Zaslužni krimosi koje buduća vlast hapsi akontativno i na rate, podrazumeva se, optužuju za veze sa podzemljem nekakvu dojučerašnju vlast, iako se po spomenutim imenima vidi da se radi o onoj doprekjučerašnjoj, jer je stvarna dojučerašnja zapravo ona ista odsutrašnja sa kojom nije zajebavati se tek tako. Pazite da ne uganete mozak dok ovo čitate.
Negotinski politikopaćenici u identičnom sastavu, još uvek u krug jure sopstvene repove i buve, bave se predizbornom akrobatikom i postizbornim lupinzima. Svi su na okupu, nema odsutnih.
Leci i flajeri, nebitno čiji, prekrivaju Palanku i dalje istim bljuvotinama i antigramatikom. NATO je za njih malji deca.


Naredba o zamračivanju prozora u svet i pomračenju uma još uvek nije opozvana.
I dalje je na snazi.

p.s.
Da do kraja ipak budemo korektni, treba spomenuti da smo, za razliku od 1999. godine, umesto šizela i smirela neko kratko vreme imali vuvuzele i kuduzele. Ovakvi, kakvi smo, i to nam je dosta.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...