Thursday 17 April 2014

Ništa bez K



U svom najnovijem izveštaju sa rezervnog položaja Dvogleda (nadamo se ne još zadugo, bez obzira na apsurdno hakovanje tog portala), pod naslovom "Logika lustracije, neoliberalizam i teritorije", Vladimir Milutinović pojašnjava logiku tzv. lustracijskog uma koja je doskora vladala u jednom delu domaće političke javnosti (stranke, glasači, mediji, intelektualna elita, pereložači, maliperice, babespijace, taksisti etc.) a odskora je primenjuju bezmalo svi akteri domaćeg politikanstskog teatra apsurda.
Ili, možda bi bolje bilo reći - teatra mržnje?
Na fejsbuk komentar "Ovako se može doći i do zaključka kako je logika belih listića zapravo logika apsolutne lustracije celokupnog dosadašnjeg političkog sistema u Srbiji, odnosno svih Partija sa posebnim potrebama. Zlo, bez izuzetaka.", pomenuti autor dao je svoje dodatno pojašnjenje: "Ne bi to bio dobar zaključak, beli listići kako ih ja razumem slede ovu logiku: partija X ne prolazi kriterijum K, ne glasam za nju, a ne partija X ne može da prodje kriterijum K (ne ulazi uopšte u igru) što je logika lustracije."

Ukoliko u politici postoji presumpcija nevinosti, ili gradacije zla, onda OK - pustiš A-Z u igru pa ako zadovolje K onda dobiju glas, tj. dobiće glas i bez K samo neka ostanu manje zlo. Sama lustracija (ne "lustracijski um") počiva na dokazano učinjenom (zlo/ne)delu kao kriterijumu, postavljena na jasno definisana pravila igre iskijavanja grehova; ta pravila kod nas nisu bila ispoštovana, navodno jer su kreatori Zakona o lustraciji 2002, napisali "takav zakon da je on od prvog dana bio neprimenjiv". Ovo nije citat nekog od onih koje danas targetiraju kritičari Nevažećih, već naprotiv: to su reči nekih od poslanika DS, ali i tadašnjeg ministra pravde u čijoj je nadležnosti pomenuti zakon i bio.
No, nije lustracija tema ovog teksta, već lustracijski um ili etiketa "zločinizacije", tj. njeni efekti i danas sve veći kontraefekti (vučićevskim novogovorom rečeno "korupcionašizacija"). Možda bi jasnije bilo da je rečeno "diskvalifikacijski um", jer je to ono što je najpribližnije istini. A istina je sledeća:
"Iskustvo nam je palanačko."
"ONI su prljavi, palančanin je čist, i infantilno veruje da je nevin što nikako nije odlika OSTALIH. Njegov je život rutina, sigurnost od prljavštine izbora i različitosti; on taj kult rutinske čistote dovodi do nivoa manije - svaka promena rutine (stila života) je nečista, jer asocira na smrt, propadanje i prljanje."


Kada se ovo primeni na domaće političare i biračko telo, onda nema razloga za dalju sumnju u razlog sadašnjeg stanja društva, i toliki odijum oko Nevažećih, koji ispadoše infidel ultimus palanke, tj. njene "politike". Infantilizam, pamfletitam, katastrofizam, mitomanija, ćiftinstvo, banalizacija, senzacionalizam, pleme u agoniji... sve je to palanka, i za sada, shodno iskustvu sa njima, još se uvek nije pojavio reprezent neke od domaćih "politika" koji je konkretnim potezima pokazao da su se on (i njegovi) uzdigli iznad kriterijuma koji su odlika zatvorenog a ne modernog društva. I posebno, da su iznad pomenutog diskvalifikatorskog stila, koji je kod Balkanskih plemena sveprisutan. Moglo bi se čak reći rezidentan.
Diskvalifikacija je jedno od glavnih oružja (kripto)fašističkih ideja, zajedno sa manipulacijom strahom, koje uvek nađu pogodan supstrat i potonje uporište u društvima u kojima je duh palanaštva dominantan. Od rainbow zastave umrljane krvlju na Terazijama, do trouglova svih boja namenjenih pretkvalifikacionoj trijaži pred vratima gasnih komora - nije toliko dalek put koliko se misli, ali je zasigurno popločan Ćuruvijama, Dadama, Pantićima, Telegrafima i Našim borbama. Bela boja nije bila korišćena za markiranje diskvalifikovanih i nepodobnih (ideja ili pojedinaca, svejedno) sve dok se nisu pojavili famozni kritičari Nevažećih sa logikom da su od njihova "dva zla" gori samo oni koji tvrde kako je zlo uvek zlo, bez obzira na spoljašnje gabarite unutrašnje šupljosti. Tamo neki, nevažeći ili beli listići, ili kako god da misle da se zovu...


Kampanja Nevažeći listići nije bila pokrenuta zarad lustriranja ex-SRS, SPS ili DS i klonova (to i nije bio cilj, baviti se poslom nadležnih institucija), već radi raskida sa opšteprihvaćenom politikom laganja i prenemaganja, svaljivanja krivice na "one prethodne" i na "kritičare sadašnjih", podjednako. Kampanja se obraća građanima, da svojim jedinim i najjačim političkim oružjem, glasom, doprinesu pokretanju promene društva (i njegove politike) na bolje.
Cilj Nevažećih nije bio dokazati demokratski princip smenjivosti vlasti, kako to "vide" Vesne (Pešić i Rakić-Vodinelić). Taj princip zapravo predstavlja sredstvo za dostizanje odgovorne vlasti koja će reformisati društvo u pravom a ne kozmetičkom smislu. Pokrenuta je na osnovu dosadašnjeg iskustva sa svima njima, gde su u previše situacija pokazali sopstvenu nesposobnost da reaguju na odgovarajuć način, već se samo dodvoravali čas biračima pa čas onima protiv kojih traže lustracijsko glasanje za sebe.
Kriterijumska lestvica je bila postavljena na visinu na kojoj je i danas, i to ne zbog romantizovane prošlosti petooktobaraca ili (čak) erotskog oreola tehnokratsko-ejdžističke propagande tokom poslednjih izbora.
Baš ta dva "stila" bili su razlog pada (potencijalnog) poverenja belih glasača u Novu i Restart. I jedni i drugi su zaboravili onu narodnu, po kojoj se bez K u izbore ne ide.

Kada su  u pitanju Zoran Živković i Nova, kao i njihov savez sa Đilasovom DS te sva potonja "pravdanja" tog poteza - postalo je odvratno slušati silesiju svih njih koji tvrde kako su "jedini", dok razbijaju novoformirane odbore po Srbiji tehnologijom već viđenom u DS i LDP. Iskustvo nam kaže da se nisu promenili, oni to dokazuju svojim potezima iako pričaju da stvari stoje drugačije, a rezultat je vidljiv: solo 1,5% na Voždovcu, republičkih 6% u koaliciji.
Saša Radulović i njegova "ekipa" (ukoliko tako nešto uopšte postoji), izgubili su poverenje saučestvovanjem u potezima vlade čiji je jedini cilj bila priprema terena za vanredne izbore i postizborne poteze koji će garantovano biti neomiljeni kod birača stranaka sa populističkim stilom poimanja politike. Pitanje je da li je Radulović zaista neoliberalni ekonomista (to ionako, barem po zvanju, nije), ili čak neoliberalni idealista. Od momenta ulaska u predizbornu kampanju, do potonjih sve ređih izjava po okončanju izbora, što je više Vučić prodavao maglu reformskih bolova koje će nam svima ubuduće uterivati, to je priča Restarta postajala "narodskija" (da ne kažem baš populistička, jer njega takvi glasači ne slušaju uopšte, dok njegovi ne veruju da je tako nešto moguće). Orvelijanska frazeologija u stilu "lakši otkazi - više zapošljavanja" spada među najgore slogane (zlo)upotrebljene u političkom marketingu. Ukoliko je ideja Restarta bila kriptolevelerska Džona Lilburna, onda je to trebalo da kažu na početku. Ovako, lord Kromvel-Vučić, iskustveno nepatvoreni offspring radikalskog stila nihilizma uravnilovke, neće ni morati da se trudi da uguši Restart, jer će ovakvim preokretima taj pokret ugušiti sam sebe na Vučićevom terenu (što se da videti na primeru LDP).

Razlog je jednostavan: iako je Srbija (fizički) u XXI veku, politika vlasti je zasnovana na idejama s kraja XIX i početka XX, dok "reformska" opozicija prodaje priču iz XVII - baš isto kao i srBoslavsko-patriotska ekipica pod kruciformnim patronatom.
Možda nedavno ponovljeno "žvrljanje" po glasačkim listićima nekome liči na vraćanje u staroegipatsko, ili čak u kameno doba, ali tu ima ima daleko više života i poruka o njemu nego u svim užeglim fiksacijama silnih davitelja i spasitelja nacije zajedno.

***
Dakle, Milutinovićevo pojašnjenje sa početka teksta moglo bi se i ovako rastumačiti:
a) Logika nevažećih listića je: partija X ne prolazi kriterijum K, ne glasam za nju 
Pružena im je prilika, imali su dovoljno vremena da svojim potezima dokažu da su sposobni da ispune kriterijum K a svojim (ne)činjenjem su pokazali da to nisu; jasno je da glas neće dobiti jer im nisu građani krivi za to što su se sami diskvalifikovali. I pored toga, konkurs za glasove je i dalje otvoren, a oni neka sami vide da li će i kako do K.
b) Logika kritičara nevažećih listića je: partija X ne može da prođe kriterijum K, ne ulazi uopšte u igru 
Zahtev glasačima za apriori diskvalifikatorskim stavom prema "većem zlu" i onaj još gori, samodikvalifikatorski (po glasače) stav kako se poštovanje kriterijuma K ne odnosi na "manje zlo", predstavljaju čist bezobrazluk i ruganje osnovnim principima demokratije na koju se pozivaju. Njih K uopšte ne zanima niti tangira - mada, iskreno rečeno, ni oni njega.


Nesporna je činjenica da je jedan deo "belih glasača" na umu imao logiku pod b) kada je precrtavao glasački listić, baš kao što se jedan deo istih vodio logikom pod a) dok je na glasačkom listiću zaokruživao Novu (na listi DS) ili pokret Restart (lupež-liste NOPO i "Beli listići" bilo bi apsolutno neozbiljno uzimati u bilo kakvo razmatranje).
Zapravo, čitava kampanja Nevažeći listići ima samo jedan "problem", koji je neophodno sa pojedinačnog (personalnog) prebaciti na kolektivni (institucionalizovani): naravno, u pitanju je kriterijum K.
Njegovim zvaničnim uspostavljanjem, ta kampanja dobija smisao koji traje 4x365 dana, iz aktivne odbrane prelazi u napad na protivničkom terenu. Protivnici su dobro poznati - svi oni koji ne žele da postoji bilo kakav K koga treba poštovati. Naravno, niti oni koji ih stalno na K podsećaju.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...