Thursday 30 June 2016

Hands off my internet


Predložena ograničenja onlajn slobode govora predstavljaju pretnju slobodi samog interneta


Vlasti desetak zemalja u svetu trenutno razmatraju ili su već usvojile zakone koji ograničavaju tzv. onlajn govor, tj. slobodu izražavanja na internetu, i taj trend je uzbunio kreatore politika i druge koji na internet gledaju kao dragocen medij za vođenje debata i razmenu stavova. Predložena ograničenja su označena kao pretnja slobodi na internetu i na njih je ukazano u Izveštaju o upravljanju internetom objavljenom na sastanku Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj u Kankunu, Meksiko. Izveštaj ukazuje na opasnosti po globalnu mrežu, uključujući neželjeni nadzor, porast visokotehnološkog kriminala i fragmentaciju interneta nametnutih od strane vlada koje pokušavaju da kontrolišu onlajn sadržaje. Izveštaj su pripremile agencije Četem haus i Centar za međunarodne inovacije u upravljanju, obe iz Londona.
Kina i Iran poodavno ograničavaju onlajn komunikacije svojih građana. Međutim, danas to postaje težnja i u zemljama koje su do sada imale otvoreniji pristup slobodi govora, uključujući Brazil, Maleziju, Pakistan, Boliviju, Keniju i Nigeriju. Izvestioci smatraju da će neki od predloga kriminalizovati onlajn komunikaciju koja je inače garantovana nacionalnim ustavima. Neki od njih koriste uopštene pojmove kako bi zabranili onlajn postove koji "remete javni red i mir" ili "šire neistinitu", što je zapravo formulacija koja može dovesti do potpune zabrane iznošenja političkih stavova.


"Sloboda izražavanja je jedan od fundamentalnih elemenata interneta", kaže Majkl Čertof, nekadašnji američki sekretar za unutrašnju bezbednost i koautor ovog izveštaja. "Svetska mreža ne treba da štiti političke interese vladajućih partija ili nečega sličnog".
Turska i Tajland su se takođe ostrvile na slobodu govora, dok u nekim zemljama u razvoju bez pardona isključuju sajtove društvenih mreža u vreme izbora i drugih "osetljivih istorijskih trenutaka". I u SAD, takođe, postoje oni koji traže ograničenje internet komunikacije.
Takva ograničenja uzrokuju poslovne i etičke probleme kompanijama poput Facebook, Twitter i Google, koje imaju platforme za vođenje debata i organizovanje političkog delovanja.
"Ovo je sledeći korak u evoluciji političke represije", tvrdi Ričard Forno, pomoćnik direktora okružnog Centra za visokotehnološku bezbednost u Baltimoru, koji postoji pri Univerzitetu u Merilendu. "Tehnologija olakšava slobodu govora, a to se političarima nikako ne dopada."


"Borba protiv delikvencije"

Tanzanija i Etiopija su usvojile zakone kojima se ograničava slobodan govor na internetu. U nekim drugim zemljama, uključujući Pakistan, Brazil, Boliviju i Keniju, o takvim predlozima se vodi javna rasprava ili su čak ušli u zakonodavnu proceduru, shodno istraživanju koje je sproveo Rojters i izveštajima brojnih grupa internet aktivista. Bolivijski predsednik Morales je početkom ove godine izjavio da ta zemlja "mora da reguliše društvene mreže". Urađen je nacrt odgovarajućeg zakona i pripremljen da prođe kroz parlament, kako tvrdi Leonardo Loza, lider jednog od bolivijskih sindikata uzgajivača koke, koji podržava takav predlog. "Njegov cilj je edukacija i disciplinovanje naroda Bolivije, naročito mladih, u cilju borbe protiv delikvencije na društvenim mrežama", kaže Loza. "Sloboda govora nije laganje naroda ili vređanje građana i političara."
Takav zakon će u Pakistanu omogućiti vlastima da blokiraju internet sadržaje u cilju zaštite "integriteta, bezbednosti i odbrane" države. Zakon je prošao glasanje poslanika u Donjem domu Parlamenta i njegova meta bi trebalo da bude terorizam; međutim, njegovi kritičari smatraju da je on previše uopšten. Pakistan je 2012. godine blokirao YouTube zbog jednog video klipa za koji su vlasti smatrale da je izazvao proteste širom zemlje ali i u većem delu muslimanskog sveta. Početkom ove godine se YouTube, koji je u vlasništvu kompanije Google, složio da pokrene lokalnu verziju svog sajta u Pakistanu. Međutim, pakistanski organi nadležni za telekomunikacije imaju sada pravo da nalože uklanjanje bilo kog sadržaja za koji ocene da je uvredljiv.



Internet kompanije u unakrsnoj vatri

Američke internet kompanije se poslednjih godina suočavaju sa sve većim pritiskom da uvedu ograničenje sadržaja koji se objavljuju na mreži. Njihovi uslovi korišćenja jasno daju do znanja korisnicima šta se sme a šta ne sme postovati, i taj jedinstveni standard se primenjuje globalno. Cilj im je da sve bude u skladu sa lokalnim zakonima širom sveta, ali kompanije se čestu suočavaju sa zahtevima da uklone čak i sadržaje koji su legalni.
Uvođenje novih, restriktivnih zakona, preti da pokrene čitav niz problema vezanih za usklađivanje, kao i njihovo sprovođenje.
"Imamo jedno tehničko pitanje da rešimo - da li bi ste se povinovali zahtevima za ograničenje, čak i da ste to sami želeli? Postoji i drugo, veće, meta-pitanje - zašto bi neko želeo da sarađuje na jednom ispolitizovanom projektu suzbijanja slobode izražavanja?", kaže Endrju Meklahlin, bivši direktor za globalnu politiku kompanije Google.
Na kraju, jedna "zanimljivost": Facebook, Twitter i Google su odbili da komentarišu ovaj problem.


***
Za ozbiljnog analitičara ovog zaista sve izraženijeg problema, gornji tekst skinut sa Rojtersovog sajta podseća na limunadu: trange-frange nabacana imena nekih država čuvenih po viševekovnoj demokratskoj tradiciji i vladavini prava (kada bi se zezali), stidljivo peckanje na račun stanja u SAD i ponašanja najvećih svetskih internet kompanija (koje ionako bije glas da su isturena odeljenja FBI i ko zna još sve čega), aha - šuga! - spomenuli smo Tursku, nismo zucnuli o Rusiji i Saudijskoj Arabiji, tim tradicionalnim prijateljima i partnerima u zastrašivanju i zaglupljivanju. Teško da bi prošla, u njihovom slučaju, fora o "nepostojanju dovoljno relevantnih podataka"; razne mape koje prikazuju nivo slobode interneta na globalnom nivou, to demantuju:


Ni reči o nekompatibilnosti lokalnih zakonodavstava pomenutih zemalja, u ovoj oblasti, sa Poveljom ljudskih prava UN, principima slobode govora i mišljenja, osnovnim principima zajedničkog interesa ljudskog roda, kao i mogućim kontrapotezima u cilju suzbijanja takvih težnji lokalnih gospodara života i smrti. Kao, ne postoji svetska vlada koja bi mogla da lupi po prstićima lokalne vlade. Besmislica, koja samo služi kao izgovor za nastavak po starom.
Takođe, siva zona na mapama (not classified / no data) je vrlo zanimljiva - kako to da se u njoj uvek zadesi i Srbija. Kod nas ne postoji predlog restriktivnih zakona u sferi korišćenja interneta, o kome se vodi neka javna rasprava ili skupštinska procedura. Naravno, pokušaji kontrole i cenzure od strane vlasti postoje, i nimalo nisu retki iako informacije o tome retko procure u javnost. Vadeći se na "evropske standarde" ili "borbu protiv terorizma", naša država pokušava da nametne internet provajderima obavezu da ostave odškrinuta zadnja vrata na svojim servisima, kroz koja bi službe povremeno bacale oko na onlajn ponašanje građana.
Na ćaskanje i naročito na organizovanje.
Ni sami provajderi nisu u ovoj priči naivni; pored Telekomovog reketaškog monopola na infrastrukturu ni ostali nisu imuni na ponekad nelegalne metode međusobne borbe za korisnike, baš kao i na trgovanje njihovim ličnim podacima. Sumnjate u ovo poslednje? Pogledajte broj reklama u svom inboksu, za proizvode i usluge firmi koje nikada u životu niste kontaktirali ili posetili njihove sajtove, pa onda slobodno nastavite da sumnjate.
Saslušanja onih koji su pisali "nešto" što je zažuljalo "nekoga" u vlasti ili podnošenje prijava protiv istih, takođe nisu retkost, što pokazuje da u Srbiji postoji organizovano praćenje ovdašnjeg onlajn govora. Pitanje je ko ga sprovodi - država i njeni organi tzv. ministarstava sile ili paradržavne ekipe organizovane od strane ovdašnjih partija sa posebnim potrebama, naročito onih koje čine vlast ili su joj bliske. Da li će vas špijunirati, cinkariti ili tužiti neki službenik Uprave za suzbijanje visokotehnološkog kriminala ili će to učiniti (što je daleko verovatnije i jeftinije) neki od stranačkih botova zadužen za vaš "slučaj" (oni zaista jesu organizovani po udbaškom šablonu, ad hominem), manje je bitno od činjenice da ćete ipak dobiti poziv za izjašnjavanje u policiji ili kod tužioca. Sasvim dovoljno zastrašivanje, za početak.
Da li je moguće da "prisluškuju" samo vašu internet komunikaciju ili je ometaju, guše vam protok ili prekidaju vezu - iako živite u nekoj zgradi sa par, desetinu ili stotinak stanova? Odgovor je u kontrapitanju: A da li je uopšte nešto nemoguće u digitalnom svetu?
OK, ali zašto baš ja, pa nisam neka opasnost iako povremeno okačim ili napišem neku kritiku vlasti, zajebanciju na njihov račun ili podelim nečiji stav?
Odgovor: A zašto da ne?
U tom zecu leži grm u kome se krije zec u grmu sa zecom...


Odakle nam uopšte ideja da je internet napravljen da bude naš, ili slobodan?
Ne radi se tu o besplatnom pristupu (zašto da ne, tamo gde je to moguće) već o slobodi korišćenja i sadržaja na internetu. Zloupotreba nije isto što i sloboda, a baš se zloupotreba najčešće poteže kao razlog ograničenja slobode.

Iako on to nije bio na svom početku, internet danas predstavlja medij #1 globalne komunikacije, čime je postao opšti resurs čovečanstva poput vode za piće, vazduha ili ljudskih prava, i zbog toga je uzdignut na viši nivo "zajedničke svojine". Upravo to smeta rabiteljima čuvene floskule kako danas nema besplatnog ručka (tako drage konzumentima restorana u srpskom Parlamentu), koji zajedničku svojinu proglašavaju "komunjarskom izmišljotinom" kako bi umanjili ne zajedničko svojatanje već zajednički i ravnopravan pristup i korišćenje resursa od strane svih Zemljana; podrazumeva se da se to odnosi i na internet.
Čak i iza pokušaja kontrole interneta zarad određene politike krije se jedan daleko prizemniji i vulgarniji razlog: novac. Što šire tržište sa što manje konkurencije i što većim profitom, to je glavni motiv koji pokreće svaku zabranu. Što je manje slobode a više kontrole ili zabrana, to je veća mogućnost zarade užeg kruga povlašćenih, i to je glavna lekcija koju je kapitalizam odlično naučio od komunizma. Kuknjava velikih internet kompanija da su navodno u unakrsnoj vatri između zahteva vlasti za kontrolom sa jedne i pobornika slobode interneta sa druge strane, samo je još jedna od farsi savremenog sveta, jer se u tom nadgornjavanju pobednik uvek zna unapred.
To nisu oni koji kače slike maca i dece, puće usta i sise sa svojih profila, misle da se pamet meri samo u 140 karaktera ili da će Vučić volšebno nestati sa lica zemlje ako napišu vickaste tekstove i komentare na račun njega i njegovih supozitorija. Osim na kratko, to nije ni onaj ko drži u rukama električni kabl kojim se napaja neki server.
To su oni koji žele da vam suze izbor proizvoda, usluga i sloboda. Ostaje samo kao stvar tehničke prirode i umetničkog dojma, da li će to ostvariti zabranama ili zatrpavanjem beznačajnim i besmislenim sadržajima kako bi nas odvratili od slobode. Kako interneta, tako i života uopšte.
Da li danas živimo u svetu orvelijanskog straha iz "1984" ili hakslijevske zaglupljenosti iz "Vrlog novog sveta"? Kao i obično, istina je verovatno negde u kombinaciji te dve tehnologije. Internet je sredstvo koje se koristi u oba slučaja, njegova sloboda je više remetilački faktor nego pravo svih.
Za to pravo se vredi boriti.




p.s.
30. jun je Svetski dan društvenih medija (Social media day).


No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...