Sunday 25 September 2016

American psycho: Therapy


Svaku knjigu koju sam napisao, posvetio sam svom psihoterapueutu i svojoj ženi. Psihoterapeut je bio pre žene... i pre pisanja.
Upoznao sam ga jednog letnjeg prepodneva, sasvim slučajno, kao 27-godišnjak u sred krize. Nazvao sam socijalno i zatražio da mi daju uput za terapeuta. Jedini kriterijum mi je tada bio da bude što bliže (sad, kad razmislim, to zaista izgleda neverovatno glupo). Nasumice sam probrao 5-6 ponuđenih imena, i par dana kasnije ušao u ordinaciju nepoznatog čoveka koja je bila na 11. spratu neke zgrade, seo kraj prozora sa koga je pucao pogled na Njujork. Sećam se da je bilo veče, i da je terapeut u svojim ranim tridesetim, sa kravatom oko vrata, izgledao sasvim OK. Međutim, nakon što smo se pozdravili i seli, on je samo ćutao i klimao glavom, kao da mi daje znak da počnem  - ali odakle? U ordinaciji nije bilo hladno, a ipak sam se sav tresao.


Moje prvo iskustvo sa terapijom - da budem precizan, sa idejom o tome - desilo se desetak godina ranije, pri kraju srednje škole. Kada je moja majka, uznemirena vešću da njena terapeutkinja ide u penziju i napušta naš kraj, pokušala da izvrši samoubistvo velikom dozom antidepresiva.
Moja majka, opterećena povremenim šepanjem, većim delom svog života je bila pod depresijom (naročito u mom detinjstvu); par godina ranije, nekako je uspela da sakupi dovoljno para i potraži profesionalnu pomoć. Iako nisam bio upoznat sa kliničkom dijagnozom njene depresije, itekako dobro sam poznavao njene izlive besa, paranoje, umor i tugu - svaki od njih se ispoljavao do ekstrema - pa sam ih smatrao za nešto sasvim normalno, baš kao što sam mislio i da je normalno da dođeš iz razorene porodice, živiš u skučenom i prenatrpanom jednosobnom stanu, gde je osnovno pravilo ponašanja pesimizam a svaki, pa i najmanji kućni posao predstavlja neverovatno opterećenje. Spremanje večere je bilo iscrpljujuća i prečesto tužna stvar, kao i pranje veša, baš poput vlati trave (kako mi je majka jednom objasnila, na povratku kući iz vrtića) koja bezuspešno pokušava da se probije kroz pukotinu u betonskom pločniku. Iako sam u svojim tinejdžerskim danima imao neku nejasnu predstavu o tome da moja majka posećuje "nekoga" zbog "nečega", više od toga niti sam znao niti me je zanimalo da znam.


Sve se to promenilo jednog oktobarskog jutra. Pri polasku u školu, primetio sam majku kako leži potrbuške u svom krevetu. U toj istoj pozi je bila još od prethodne večeri, kada sam se vratio iz radnje u kojoj sam radio kao paker namirnica; tada sam pomislio da je jednostavno legla ranije, baš kao što sam sada pomislio da se ne oseća dobro pa je uzela slobodan dan. Međutim, sat kasnije, pozvali su me da dođem u kancelariju pomoćnika direktora škole u koju sam išao, gde je telefonom nazvao neki čovek sa majčinog posla i rekao da ona uopšte nije uzela slobodan dan ni danas niti prethodnog dana, pitao zašto se ne javlja na posao. Odmah sam otrčao kući, užasnut mišlju da bih tamo mogao da nađem svoju majku već dva dana mrtvu a da to nisam ni primetio.
Naravno, kada sam otvorio vrata stana ona je i dalje ležala u istom položaju. Trebalo mi je podosta snage da uzdignem njeno na prvi pogled beživotno i ukrućeno telo; kada se konačno probudila, bila je potpuno grogi, rastrojena i razdražena. Molio sam je da mi kaže šta nije u redu, ali ona je sve vreme uglavnom mrmljala: "Ne bi ti to razumeo". Čini mi se da je u tome bilo neke istine.
Sa 16 godina nisam shvatao da je ona sa svojim terapeutom razvila odnos koji je emocionalno postao najintimniji deo njenog života. Kao posledica toga, vest o odlasku te žene razorila je svest moje majke do te mere da je ona jednostavno izgubila dalju želju za životom. Mene je to zbunilo, ali me je u najvećoj meri bila sramota. Na kraju sam odveo majku taksijem do bolnice, gde je doktorima ponovila kako želi da umre, ali je na jedvite jade obećala da više neće ponoviti to što je uradila. Zaista ne znam da li su joj tada poverovali.
Kasnije te večeri, uradio sam što bi većina ljudi uradila nakon takvog stresa - pokušao da se nekako povratim u normalu, pa sam se tačno na vreme pojavio za svoju smenu u prodavnici. Jedan kolega je primetio da su mi oči još uvek crvene od plakanja, pa me upitao šta nije u redu; odbio sam da mu odgovorim. On je uzvratio otrcanom frazom da "život nije činija trešanja", što me je ipak malo utešilo. Iskreno, osećao sam se kao da sam osuđen da krijem tajnu koju bih mogao da odam čim zinem. Istinu govoreći, majka i ja nikada nismo razgovarali o svemu što se toga dana dogodilo. Preostale godine zajedničkog života proveli smo isto kao i one pre njih, bez razgovora o suštinskim stvarima u našem domu.


I tako, deceniju kasnije, u 27. godini sam počeo da uviđam kako imam problem sa održavanjem smislenih veza sa ženama. Razlozi su sada najednom postali izuzetno jasni, pa sam potražio pomoć terapeuta. Upravo sam raskinuo sa jednom devojkom, koju sam na početku ludo voleo a na kraju prezirao, da bih je zamenio drugom devojkom sa kojom je na početku sve bilo opet isto. Imao sam utisak da sve te veze imaju isti obrazac, i da ću - ukoliko želim nešto trajnije, poput braka - morati nešto bitno da menjam u svom životu.
Bila je to prva devojka koja mi je predložila da potražim profesionalnu pomoć; njen predlog nisam primio sa dobrodošlicom, s obzirom da se moje iskustvo po tom pitanju zasnivalo na zanemarljivom učinku, potpunoj zavisnosti i očajem u ogromnoj meri. Bilo je to nesrećno nasleđe iskustva moje majke: lek, koji je postao otrov.
Usavršio sam sopstveni "argument" da je terapija samo za slabiće koji nisu sposobni da razumeju sopstveni um - npr. mentalno nestabilni, maloumni ili oni "besni" iz viših slojeva srednje klase - niko, sa kime bih voleo da imam ikakve veze. Međutim, kada je moja naredna devojka potvrdila i ponovila reči one pre nje, počeo sam da kapiram kako ipak nešto u dubini mene samog ne valja, nešto čega nisam mogao da se sam oslobodim, i da bih ponovio fatalnu grešku ukoliko bih i dalje za svaki raskid krivio činjenicu da mi ona više nije dovoljno lepa, pametna ili talentovana.


Prva stvar koju sam rekao svom terapeutu, na tom prvom sastanku, bila je da sam kod njega došao jer imam problema da ostanem u vezi. Ukratko sam prepričao događaje iz svog detinjstva koji su možda imali uticaja na to, gde je pokušaj samoubistva moje majke bio samo jedan od njih. Ne sećam se tačno o čemu smo sve na početku pričali, ali od terapeuta sam pošao sa osećajem da je imao saosećanja i razumevanja za mene, čak i da ima dosta smisla za humor. Umeo je vrlo lukavo da razbije napetost ubacivanjem šala koje su se uklapale u situaciju. Na primer, dok sam mu pričao o jednoj zbunjujućoj noći (imao sam 4-5 godina), kada je moja majka dovela u kuću nekog potpuno nepoznatog čoveka, on je dobacio "Pa možda je čovek samo svratio na čaj i keks."
Ipak, tokom prvih meseci terapije, uglavnom je sve išlo teško. Termini mojih seansi su nekako uvek bili zakazani posle jedne slepe žene, koja je dolazila lupkajući naokolo svojim štapom - u meni je to izazivalo snažnu metaforu, poput svih ostalih metafora u mom životu koje nisam mogao da provalim. Kada bih, 45 minuta kasnije, polazio iz njegove ordinacije, napolju je već bio mrak a ja sam imao težak osećaj beznađa za koji sam znao da ga mogu izlečiti samo na jedan način: da opet dođem. Kada je prvi put polazio na godišnji odmor, upitao me kako se osećam zbog toga što odlazi, ali ja nisam mogao da povučem nikakvu paralelu između prošlosti i sadašnjosti, pa sam mu odgovorio da o tome nemam nikakvo posebno mišljenje.
"Šta ćemo da uradimo sa svim ovim?", upitao sam ga jedne večeri, na kraju seanse, misleći pritom da li ću ikada moći da ublažim te nesrećne uspomene koje se nikada ne mogu izbrisati? "Nastavi da dolaziš i razgovaraš sa mnom o njima", reče moj terapeut.
Upravo to i radim.


Saïd Sayrafiezadeh (1968) je američki pisac, rođen u Bruklinu; otac mu je Iranac a majka američka Jevrejka, što je imalo uticaja na njegovo detinjstvo. Autor je kratkih priča "Najbolji grad za život" (2006), "Metafora mačke u padu" (2014), "Poslednji obrok kod Hola" (2014), zbirke "Kratki susreti sa Neprijateljem" (2013) i knjige memoara "Kada će skejtbordi biti slobodni: Moje nevoljno političko detinjstvo" (2009). Takođe, autor je nekoliko scenarija za pozorišne predstave: "Njujork krvari", "Autobiografija jednog teroriste", "Svi popadaše" i "Dugi letnji san". Piše za Njujork Tajms.

#

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...