Saturday 5 November 2016

Seti se, seti...


Seti se, seti
Novembar je, peti...


Postoje određeni događaji u istoriji koji su svojim (ne)dešavanjem odredili potonju sudbinu ljudskog roda - na jedan ili drugi način, ali svakako jesu. Vremenom su jedni postali tradicija, drugi otišli u zaborav, a neki su se pretvorili u sopstveni antipod. Evo nekoliko primera:

Nemački sveštenik Martin Luter pribija na vrata katedrale u Virtembergu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve, čime je započeo nastanak nečega što je kasnije nazvano "protestantsko crkveno učenje". Vatikan je najviše od svih teza zabolela ona na račun kupovine oprosta greha (indulgencija), što nesrećnom popu Luteru nikada nisu zaboravili niti oprostili. Bio je to prvi udar u samo srce dotadašnje neprikosnovene vatikanske vladavine Evropom, dodatno pojačan 1534. godine osnivanjem Anglikanske crkve od strane Henrija VIII.

U vreme tzv. Osamdesetogodišnjeg rata između Španije i pobunjenih okupiranih holandskih pokrajina koje su želele nezavisnost, veliki problem Španiji i Vatikanu predstavljala je neposlušna engleska kraljica Elizabeta I. Engleski pirati su po njenom nalogu razbijali španske konvoje za snabdevanje trupa u Flandriji, dok je Vatikan nekoliko puta pokušao da ubije englesku (protestantsku) kraljicu u znak odmazde zbog smaknuća Meri od Škotske 1587. godine, favorita katoličke crkve za presto Engleza i Škota. Oformljena je (za tadašnje prilike ogromna) flota sa ciljem da disciplinuje Elizabetu i Englesku vrati pod uticaj Vatikana. Umesto toga, zapovednici englesko-holandske združene flote su rasturili Armadu u bitkama kod Kalea i Gravelina, ubacivši među španske nekoliko svojih brodova, zapaljenih i krcatih buradima baruta, što je u potpunosti razbilo španski borbeni poredak olakšavši pobedu Engleza i Holanđana. Konačni ishod ove bitke bio je sledeći: Engleska postaje svetska pomorska sila broj 1, Holandija do 1648. uspeva da se izbori za nezavisnost a Katolička crkva dobija još jedan šamar - ne samo što se Engleska ponovo odbranila od nasrtaja zemalja pod uticajem Vatikana, već je i nezavisnost Holandije iznedrila još jednu protestantsku zemlju, mimo papske volje. Osim novih taktika u pomorskim bitkama, došlo je i do tehnološkog napretka u brodogradnji, proizvodnji oružja, tekstila i hrane, navigaciji, kartografiji i drugim oblastima, što je zajedno ubrzalo prelazak Engleske iz feudalizma u napredniji kapitalizam.
Šta je moglo da se dogodi, da je kojim slučajem španska Armada uspela da pobedi, opisao je britanski SF pisac Kit Roberts u svom romanu alternativne istorije "Pavane": radnja se dešava 1968. godine u katoličkoj i polufeudalnoj Engleskoj, 380 godina nakon ubistva Elizabete I i potpunog zatiranja protestantizma u ratovima koji su usledili širom Evrope. Dovoljno je reći da u takvoj Engleskoj nema elektrifikacije jer je zabranjena, vresištima krstare kompozicije teretnih kola na parni pogon, katolička crkva je apsolutni gospodar života (i smrti), kolaju glasine da su se pojavile i mitske vile (banshee) po ruševinama nekadašnjih zamkova iz XVI veka...


Nakon smrti Elizabete I od Tjudora 1603. godine, na engleski presto dolazi Džejms I od Stjuarta - sin one iste Meri koju je Elizabeta obezglavila godinu dana pre napada Armade. Za razliku od majke, sin je bio angikansko/protestantski opredeljen, čime je u potpunosti ispunio uslove za sticanje krune ali i sebe dopisao na listu vatikanskih smrtnih neprijatelja. Po njegovom nalogu napisana je tzv. Biblija kralja Džejmsa, verzija Knjige nad knjigama koja i danas važi u zapadnom svetu. Baš kao u slučaju njegove prethodnice na prestolu Engleske, i Džejms Stjuart ubrzo po krunisanju dobija priliku da bude eksterminisan po nalogu Svete stolice: grupa engleskih plemića-katolika kuje uz pomoć Vatikana tzv. Barutnu zaveru. Namera im je bila da prilikom zasedanja Gornjeg doma Parlamenta, kome bi prisustvovao kralj Džejms I u pratnji članova svoje porodice, članova Krunskog saveta, sudija Vrhovnog suda, pripadnika protestantskog plemstva, članova Donjeg doma Parlamenta i svih dvanaest biskupa Anglikanske crkve, detonacijom velike količine baruta u buradima dignu u vazduh staro zdanje Vestminsterske palate (u kojoj je zasedao Parlament) i tako pobiju sve koji su se u njoj tada našli. Ključna uloga u ovom "poduhvatu" bila je poverena nesrećnom Gaju (Gvido) Foksu, paćeniku koji je bio rođen u protestantskoj porodici, kasnije prihvatio katoličanstvo i borio se desetak godina kao plaćenik u španskim redovima protiv Holanđana. Foks je uhvaćen pred sam početak zasedanja Parlamenta, u podrumu zgrade, sa bakljom u rukama i kraj buradi punih baruta. Posle temeljito sprovedenog mučenja potpisao je priznanje o sopstvenom učešću u zaveri, razotkrio ostale zaverenike, nalogodavce i snabdevače celog tog poduhvata, što je rezultiralo nemilosrdnim pogubljenjima svih umešanih u zaveru, proterivanjem velikog broja katoličkih sveštenika iz Engleske i stavljanjem katolika na sam vrh liste neprijatelja Kralja i Otadžbine. Vatikan je tako ponovo sebi priredio još jedno poniženje, i ponovo je u tom šamaru učestvovala protestantska Engleska. Pa stvarno...
Interesantno, ali veoma je moguće da Gaj Foks nije bio svestan činjenice da, čak i da je uspeo da potpali džebanu i pobije tadašnji engleski državni vrh, ne bi uspeo da spasi sopstvenu kožu - nije bilo ni teorijske šanse da se živ izvuče iz podrumskog lavirinta pre detonacije. Ako on to nije znao, što je nadasve čudno za nekoga sa desetogodišnjom vojničkom praksom, znali su zasigurno ostali zaverenici. Zanimljiv način za uklanjanje potencijalnog neželjenog svedoka zavere ali i za stvaranje lika mučenika koji bi sve to simbolizovao svojom žrtvom, zar ne?
Takođe je interesantno, i opet vezano za zlehudog Foksa, da on, tehnički gledano, nije bio pogubljen: prilikom penjanja na podijum za vešanje, Foks se sapleo (po nekim izvorima je sam skočio), pao i polomio vrat. Tek je to bio zanimljiv način uklanjanja neželjenog svedoka koji bi mogao da pruži dokaz o umešanosti kraljevske Službe bezbednosti koja je čekala poslednji trenutak da obelodani zaveru za koju je već znala, i tako ne dopusti ni teoretsku šansu da se neko od katoličkih zaverenika izvuče. I ne samo zaverenika, već i onih koji o tome nisu imali pojma ali su konzumirali veronauku na pogrešan način. Tada su se posebno na udaru našli pripadnici jezuitskog reda, koji su većinom bili proterani iz Engleske.
Da je ekipa iz Barutne zavere uspela u svom naumu, logično je pitanje koliko bi to dodatno omogućilo budućnost opisanu u romanu "Pavane". Najverovatnije - mnogo.
Za razliku od fikcije, istoričari se slažu da bi uspeh Barutne zavere definitivno promenio dalji tok istorije i da bi to dovelo do budućnosti koja bi zaista izgledala drugačije od ove koju danas živimo. Smatra se da bi uspeh ove zavere bio ravan napadu od 9. septembra 2001. godine, s tim da bi to najverovatnije (ako znamo kako se istorija odvijala do danas) bio najveći teroristički akt u istoriji.
Barutna zavera je po svom okončanju polako i sve više padala u zaborav, gubeći na svom antikatoličkom resentimentu, ostajući samo u sećanju kroz narodnu pesmu "Seti se, seti" i tzv. Noć Gaja Foksa kada se u Engleskoj tradicionalno pale baklje i lomače koje simbolično predstavljaju otpor Papskoj državi i pobedu nad njenim višestrukim pokušajima da Ostrvo vrati pod svoju kontrolu.


Međutim, Gaj Foks se vratio i to na jedan sasvim neuobičajen, pa opet možda i očekivan način: prvo u crno-belom stripu (1982) a potom i kolor grafičkoj noveli Alana Mura (1988) "V for Vendeta", kao i istoimenom filmu (2006). Ovoga puta, za razliku od "Pavane", Engleska nije samo zatucana katolička kolonija na lancu Vatikana i Inkvizicije, već je prava klerofašistička država u bliskoj postnuklearnoj budućnosti, nalik onoj iz Orvelove "1984" (veza sa "1984" je dodatno ojačana ulogama Vilijema Harta, koji se pojavljuje u oba filma). Glavni junak je nepoznati "Pacijent #5" (rimski broj V) iz jednog od konclogora u kome se vrše eksperimenti na živim ljudima, protivnicima režima (opozicionari, homoseksualci, crnci, Jevreji, muslimani). On jedini uspeva da preživi te eksperimente, kao posledicu stiče neke sasvim neprirodne moći, polazi mu za rukom da pobegne iz logora i kreće u ličnu osvetu (vendetta), koja se na kraju pretvara u opštenarodni ustanak protiv ludačkog režima. Naravno, nova zgrada Parlamenta ne uspeva da izbegne sudbinu koja je bila namenjena njenoj prethodnici, pa leti u vazduh uz vatromet koji na nebu ispisuje veliko slovo V. V-jev pravi identitet ostaje nepoznat čitaocu, jer se on sve vreme krije iza maske - pogađate - Gaja Foksa.
Alan Mur za svoje delo kaže da se tu radi o "borbi anarhizma protiv fašizma", aludirajući na sopstveno duboko neslaganje sa holivudskom verzijom u kojoj je oštrina priče otupljena pretvaranjem anarhičnog V-ja u (ne)običnog borca za pravdu nalik Betmenu, tj. rastakanjem borbe protiv fašističkog engleskog Norsefire režima (Elizabetina/Tačerkina farma?) u prostački (anti)bušovski pamflet za unutarameričke potrebe.
Murov animozitet ne stoji na preterano čvrstim nogama, jer je klerofašistička država (kako se to u današnja vremena iznova pokazalo) itekako moguća svuda - baš kao što i palanaštvo nije ekskluzivno srpski specijalitet.
Da na tu vatru dodatno doliju ulje, potrudili su se i građanski pokreti širom sveta, poput Anonimusa, 99% ili Okupiraj, na čijim video-porukama i skupovima preovlađuju maske sa likom Gaja Foksa. Veoma je teško dovesti u vezu jednog sumanutog katoličkog fanatika i teroristu, što Gaj Foks jeste činjenično bio, sa borbom za građanska prava i ličnu slobodu, nemirenje sa totalitarnim režimima koji u manjoj ili većoj meri postoje u skoro svakoj državi na svetu danas - a da pritom sami sebe ne sapletete o kanap kojim oko ušiju pričvršćujete masku sa njegovim likom.
Dodatno zabrinjava tvrdnja da sva zarada od prodatih maski sa likom Gaja Foksa, koje se koriste na protestima širom sveta kao simbol borbe protiv korumpiranih vlasti i moćnih korporacija, zapravo ide u džep kompanije Time Warner koja polaže autorska prava na tu masku, korišćenu u filmskoj verziji Murovog stripa. Pitanje je da li to (ne) važi i za maske kupljene po kineskim prodavnicama, jer totalitarizam (državni, verski ili korporacijski - svejedno) svuda pruža svoje pipke.


Kao rezime, navešćemo neke ključne pojmove koji se javljaju (i ponavljaju) u prethodnom tekstu: atentat, terorizam, crkva, Vatikan, protestantizam, država, totalitarizam, maske, strane službe i interesi, represija, misinterpretacija istorijskih činjenica, propaganda, laž, nasilje, izdaja, zavera, barut...
Da li smo propustili neki pojam, a da ste ga se siti naslušali i nagledali u poslednje vreme po srpskim medijima? Konstantno otkrivanje novih atentata, zavera, eksplozivnih naprava i oružja, bezbednosne službe koje u poslednji čas otkrivaju organizovane pokušaje nasrtaja na život g. Jedinog i potonje čistke kako u redovima vlasti tako i onih koji su protiv nje, Vatikan stalno nešto "rije" po Srbiji a SPC se sve dublje meša u javne poslove države i društva ali i privatne stvari i živote građana, premijer protestantski radi po 25 sati dnevno za spas Srbije, svedoci smo neskrivenog laganja sa svih strana, propaganda koja se svakodnevno plasira preko medijskih dobošara vlasti predstavlja najunosniju granu privrede, jako je izraženo kreiranje mitomanije i lažne istorije koja se sada kao takva predaje u školama, maskiranje fašizma u antifašizam (sic! Umberto Eko), represija i cenzura... sve to je ono što živimo u Srbiji, ne XVI već XXI veka. Opet barutne zavere i izdaja, tačno 411 godina od one prve - pa Gospodar Vučić ne propušta priliku da naglasi kako mu "strane službe rade o glavi i broje dane" i da u svemu tome postoji "element inostranosti". Naravno, umalo da zaboravimo, tu je negde i Vatikan. Ne ide bre ništa bez njih, stare su to lisice koje su poodavno bacile oko na ovaj naš kokošinjac srBistanski.
Jesvalatako!
Na kraju, da ponovimo:
Barutna zavera iz 1605. godine učvrstila je dinastiju Stjuarta na engleskom prestolu u narednih sto godina (tačnije 102, do 1707. kada su na njihovo mesto došli Hanoveri) a Anglikansku crkvu zabetonirala kao državnu religijsku instituciju. Katolici su bili ućutkani za dugi niz godina, stvorena je podloga za buduće autoritarne režime Džejmsa I i njegovih naslednika na prestolu, što je kasnije dovelo do građanskog rata i desetogodišnjeg parlamentarnog protektorata pod upravom premijera Olivera Kromvela. Barutna zavera je imala i veliki uticaj na umetnost kroz dela Vilijema Šekspira (naročito "Hamlet") i Džona Miltona. A prostom engleskom pučanstvu, osim odbrane od Papske države i njenog uticaja, nije mnogo radovanja ostalo od sopstvene države.
Ostale su maske, bakljade, vatrometi i pesma:

Seti se, seti
Novembar je bio, peti
Barutna izdaja i zavera;
Jer nema nijednog razloga
Zašto bi Barutna izdaja
Ikada bila zaboravljena.

Šta će Srbiji preostati posle silnih barutnih i inih zavera za kratko vreme, pitanje je sad.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...