Wednesday 29 March 2017

Hitleri iz naših sokaka


Šta je stvarni razlog ustaljene prakse na skoro svakom ateističkom ili religijskom vebsajtu, da konstantno potežu jednog psihopatu, koji je imao svojih istorijskih 15 minuta slave i zla, kao ključni "dokaz" da su u pravu - svaki put kada im ponestane "municije" za dalju argumentovanu raspravu po mnoštvu pitanja oko kojih se stalno glože? Da li je ikada u istoriji toliko duševnih muka bilo propaćeno zarad nekog toliko suštinski bezvrednog? Teško da jeste, još od vremena kada su katolici prestali da mlate praznu slamu o tome koliko tačno anđela može da pleše na vrhu čiode.



Najbolji primer... zapravo, čega to?

Najčešće, mada ne isključivo, Hitlera potežu:
  1. Kao primer ateističkog ponašanja - Iako on to nikada nije bio, što je i sam često isticao u svojim žvrljotinama i govorima, i uprkos brojnim prilikama koje je imao tokom svoje relativno kratke vladavine, on nije doneo ni jedan jedini državni akt niti sprovodio bilo kakvu državnu politiku koji bi dali za pravo (makar i u naznakama) onima koji tvrde da je Hitler bio ateista.
  2. Kao razlog da ne treba kritikovati današnju Jevrejsku državu - Da li onda ne treba kritikovati ni budiste zato što su ih Pol Pot i Mao proganjali i ubijali, ili Katare (koje su katolici u potpunosti zatrli), muslimane, mormone, protestante, induse, sike, templare (koji su doživeli pogrom poput katara) ili svaku drugu religiju u čije ime su jedni ljudi u nekom trenutku bili sistematski ubijani od strane drugih, a što bi moglo otprilike da važi za sve njih?
  3. Kao razlog za strah od vere ili verskih ratova - A da nismo propustili neku od pouka vezanih za Drugi svetski rat? Odakle ta tvrdnja da je taj rat izazvala neka vera ili je bio vođen zarad nje? Da li su Japanci bombardovali Perl Harbur zato što su se hrišćani previše približili zemlji šintoizma? Da li je nemačko katoličanstvo bilo nametnuto poljskom? Da li je i prethodni, Prvi svetski rat, bio vođen zbog različitih gledišta na transsupstanciju hleba i vina u telo i krv Isusovu (Osmanlije i Japanci se u tom slučaju, naravno, ne uzimaju u obzir)?
  4. Kao razlog za mržnju prema katoličkoj crkvi - Izvinite, ali istorijski zapis ovde zapravo više liči na Makijavelijevog "Vladara", koji pred Vatikanom glumi Musolinija i Hitlera ne bi li se izborio za državu po sopstvenoj meri zato što bi radije izbegao sopstveno smaknuće nego da ih iskoristi da nekatolike privoli veri, osim ukoliko nismo prevideli neki primer masovnog pokrštavanja. Posle približno 1800 godina istorije, zar ćemo mrzeti katolike samo zato što su nešto navodno muvarili sa Hitlerom? Stvarno? Pa ako stvar tako stoji, onda sam siguran da vas podjednako more i iluminati, cionističke zavere, Reptilijanci iz svemira, Rotšildovi, krugovi u žitu. Postoje posebni vebsajtovi za osobe koje pate od takvih zabluda i zaista nema potrebe dizati dreku po ateističkim sajtovima samo zbog sopstvenih fantazija o zaverama.
  5. I tako dalje... - Molim vas, pa i ovoliko je previše. Iznađite neki racionalniji primer da ilustrujete smisao svojih stavova, i obavezno prvo naučite makar osnovne stvari iz istorije pre nego što krenete u desetominutno ispiranje mozga drugima vikipedijskom "istorijom", koja vrlo često nema mnogo veze sa stvarnim istorijskim činjenicama. Pozivanje na jednu referencu sa Vikipedije ni u snu nije isto kao da ste pročitali jednu knjigu koja je povezana sa temom o kojoj raspravljate po internetu. Koja je svrha razglabanja o istoriji, ukoliko zapravo želite da poentirate u raspravi o religiji ili filozofiji?



Hitler i nacizam nisu bili ništa posebno u istoriji

Nema ničeg posebnog u vezi Hitlera, ili kratkog perioda njegove vladavine (1933-1945). Musolini, kao originalni fašista, podjednako je isticao ekspanzionističku politiku i kritikovao određene delove italijanskog društva i međunarodne zajednice (poslovično traženje žrtvenog jarca) koji su sprečavali Italiju da dosegne svoj puni potencijal Novog Rima. El Duče je takođe napisao bolju ali daleko manje poznatu knjigu "Doktrina fašizma", koja je u svoje vreme bila daleko uticajnija, više prevođena i štampana nego što je to slučaj sa Hitlerovim lupetanjima iz zatvorske ćelije. Fašizam je iznedrio niz režima u nemalom broju zemalja, dok Hitlerova nacionalsocijalistička razvodnjena verzija istog to nije uspela. Još jedan poznati evropski fašista tog vremena, Fransisko Franko u Španiji, takođe je proganjao svoje građane zbog njihovih političkih uverenja, i mnogi od njih su takođe stradali u španskoj verziji konclogora. Musolini je došao na vlast otprilike deceniju pre Hitlera, bio je snažan zagovornik rasističkog ekspanzionizma na štetu afričkih i slovenskih "poluljudi". Zvuči poznato? Musolini je upravljao državom, dok je Hitler žuljao dupe na zatvorskoj slamarici i premišljao se o svojoj daljoj karijeri kada je konačno uvideo da je prekasno za povratak u umetničku školu.



Jedna diktatura u velikoj meri funkcioniše po principima koji važe i za jednu monarhiju (Hitler je bio veoma blizu toga da postane apsolutni monarh, ali samo u drugom delu svoje vladavine), s tim da diktatora ne zovu kraljem niti on ima zakonsko pravo naslednog prenosa te funkcije (mada postoje izuzeci, poput Severne Koreje i Sirije). Fašizam je u sistem vladavine ubacio elemente saradnje vlasti i velikih korporacija, što u velikom meri često biva previđeno, i takva doktrina je bez sumnje uticala na korporacijsku politiku poslovanja usmerenu na saradnju njih i vlasti - do danas. Možda bi Amerikancima i Evropljanima bilo neprijatno kada bi uvideli da su mnoge od njihovih savremenih politika korporacijskog poslovanja bile podjednako gorljivo zagovarane kao nacionalističke politike u Musolinijevoj "Doktrini fašizma" - a možda i ne bi? Objektivno gledano, fašistička doktrina je ostavila određeni trajni uticaj na ekonomske politike mnogih Zapadnih vlada današnjice - bilo da su ih namerno imitirali ili "baš zgodno" pozajmljivali, one su uvek bile iznova brendirane.
Hitler je bio imenovan za kancelara 1933. godine, nakon što je njegova partija izvojevala "manjinsku" ali značajnu pobedu na izborima (osvojili su nešto više od 40% glasova). Oni tada nisu imali jedinstvenu ideologiju, u njihovim redovima nije bilo velikih genija, već samo čist populizam koji, nažalost, očigledno odlično funkcioniše u većini zemalja u teška vremena. Ukoliko sumnjate u ovu tvrdnju, samo uzmite i pročitajte Hitlerovu "Moju brobu" (Mein Kampf). Skoro svaki lider koji danas pretenduje na vlast u nekoj republici, u svojoj biografiji mora da ima i napisanu barem jednu knjigu (eto, i Hilari Klinton je objavila svoju). Većina tih pisanija je zrela za nepovrat i zaborav. Kao što smo već rekli, u Musolinijevoj knjizi ima ideja koje su uspele da se do danas održe, dok u Hitlerovoj teško da postoji bilo šta jedinstveno niti znamo za iole uglednijeg politikologa koji smatra da je to rad od nekog trajnijeg značaja u toj oblasti. Hitler nije ostavio nekih trajnijih dostignuća (ili bilo kakvih dostignuća, ako uopšteno gledamo) - osim, možda, notorne činjenice da je izvršio invaziju na Rusiju pa izgubio rat, mada ni u tome nema ničeg originalnog (pitajte Napoleona). Verovatno najbolje što možemo reći o Hitlerovom režimu (bez pripisivanja zasluga lično njemu) predstavlja njihov raketni program koji su preuzeli Amerikanci, značajno ga unapredili i razvijali tokom 23 posleratne godine, što je na kraju rezultiralo prvim letom do Meseca.


Hitler je proganjao pripadnike manjina... a to je kao bilo nešto jedinstveno?

Tendencija svaljivanja nekakve krivice na određenu manjinu stara je koliko i samo ljudsko društvo. To vidimo danas u nekim evropskim zemljama u kojima Rome snatraju krivcima za mnoge negativne pojave u društvu. Burmanci krive Rohingja imigrante, Sinhalezi krive imigrante Tamile (koji su njima nekada vladali na veoma krvav i represivan način), izgleda da Indonežani okrivljuju Kineze svaki put kada se dogodi neki ekonomski ili politički potres, Rusi su uvek krivili skoro sve druge tokom istorije, u vreme Tokugave Japanci su krivili hrišćane, Osmanlije Jermene... i tako dalje u nedogled. Neka manjinska grupa ili biva prihvaćena, ili apsorbovana, ili postane beznačajna na nacionalnom nivou (poput severnoameričkih indijanaca - samo pogledajte novinske uvodnike tokom protesta na Ranjenom Kolenu 1973. godine). Kada se neka grupa dokopa vlasti, ona vrlo često krene da ubija i proganja "uvredljivu" manjinu, kao što je to bila sudbina koja je zadesila desetine manjinskih etničkih zajednica u vreme Staljinove Rusije. U ekonomski "pristojnim" vremenima, manjine najčešće bivaju jednostavno ignorisane.
Ni Hitlerovo "konačno rešenje" ne predstavlja ništa novo, jer je ubijanje određene grupe ljudi iz nekog iracionalnog razloga predstavljalo ustaljenu praksu u istoriji ljudskog roda još od formiranja prve organizovane države. U Ruandi je to bilo urađeno sa daleko manje organizacije, u toku samo 100 dana i uz upotrebu ručnog naoružanja, uspeli su da pobiju oko 20% Tutsija. Isto važi i za Pol Potov režim, gde su "manjinu" predstavljali obrazovani. Broj žrtava pojedinih kampanja američke vojske u Vijetnamu, taj sukob takođe svrstava u ovu "istrebljivačku" kategoriju (knjiga "Pucaj u sve što se mrda" Nika Tersa predstavlja najbolji istraživački rad na temu te zvanične politike tadašnje američke administracije). U Nemačkoj su sve to radili jedan duži vremenski period, pa stoga i pobili više ljudi, i to je zabeleženo kao jedan vid "industrijske efikasnosti" (nacisti su zaista koristili slične termine za svoje "aktivnosti"). Međutim, kada pogledamo problem zločina koji država treba da sankcioniše (tj. opravda) bez obzira da li se to odnosi na ubijanje disidenata, pripadnika manjina ili bilo kojih drugih nekonformističkih grupa koje odbijaju da se uklope u državnu matricu, stvar stoji isto kao i sa bilo kojom drugom politikom pod uticajem "Ustavnog imperativa" (u istoimenoj knjizi Roberta Haraša je to odlično opisano) - postoji opšta težnja da se takva politika održava dokle god neko od nje ima koristi. Podsetimo se samo dugotrajnih programa "nestajanja" hiljada ljudi u diktatorskim režimima šahovog Irana, Čileu, Argentini, Brazilu i drugim zemljama.



Verovatno je više ruskih civila pobijeno u Drugom svetskom ratu nego što je bilo žrtava u nacističkim konclogorima, ali izgleda kao da je ta činjenica izgubljena za mnoge na Zapadu - možda zbog toga što se radi o Slovenima, ili zato što su na neki uvrnut način izgladnjivanje i bombardovanje manje odvratni od gasnih komora? Ili možda zbog toga što je nakon Drugog svetskog rata Sovjetski savez postao suparnik Zapada? Međutim, za decu je svaka smrt ista - zaista mi nije jasno kako smrt od gladi, bolesti, bombi, metka ili spaljivanja naživo može da bude manje užasna od smrti u gasnoj komori. Ukoliko bas vaš zanimaju najgori primeri ubijanja ljudi, pročitajte nešto o japanskoj Jedinici 731 (ako se držimo samo Drugog svetskog rata), čija su bezumna ubistva kineskih civila i zarobljenika posle rata baš od strane Amerikanaca bila zaštićena daljeg krivičnog gonjenja. Pa oni su (samo) ubijali uglavnom Kineze, OK? Na neki uvrnut način, za mnoge to nije tako loše kao kada Hitler ubija belce...

Pa i Hitler je bio Zapadnjak

Recimo da Zapadnjaci osećaju malo veću krivicu zbog Hitlera nego zbog Staljina, Pol Pota, Mao Ce Tunga i ostalih masovnih ubica u 20. veku, pa je to možda razlog što nelogično pripisuju veći značaj zločinima nacističkog režima u odnosu na ostale. Možda niko ne spominje ni zločine počinjene nad civilima tokom Tridesetogodišnjeg rata zato što malo ljudi o tome uopšte nešto zna (kada sledeći put pričate o civilizovanim Skandinavskim zemljama, samo spomenite ulogu Šveđana u tom sukobu).



U 20. veku je Nemačka za Zapadnjake bila "jedan od nas", produkt evropskog prosvetiteljstva, dom poznatih kompozitora, naučnika, pisaca, filozofa, sa svim obeležjima jedne "napredne" kulture i društva. Veliki broj Amerikanaca i Kanađana su bili nemačkog porekla, baš kao i britanska kraljevska porodica. Bio je to vek u kome su Evropljani još uvek "otkrivali" ljude i narode iz drugih krajeva sveta koji su još uvek na sebi imali manje odeće od njih, imali drugačija jela, obožavali razna "manje prosvetljena" izmišljena božanstva. Bio je to zenit evropske/zapadne kulturne arogancije, i užasi Drugog svetskog rata su započeli nepopravljivo urušavanje te samoumišljene intelektualne građevine kulture superiornosti.
Hitlerov režim je ubijao i belce (i semitski narodi se svrstavaju u beli, kavkaski tip), i to na visoko industrijalizovan način. Poput scena iz filma "Metropolis" Frica Langa, oni su bili sakupljani i transportovani vozovima u logore izgrađene u posebnu svrhu, bivali tamo ubijani a njihova tela spaljivana - i sve to uz korišćenje visoko industrijalizovane metode organizacije i "izvršenja". Sve to podseća na modernu tehnologiju primenjenu zarad rešavanja problema iz Bronzanog doba - npr. Asirci iz Gvozdenog doba bi verovatno uradili isto, mada to ne bi imalo isti terorišući efekat kao dranje kože ljudima naživo ili gomilanje odsečenih glava. Možda bi i stari Jevreji uradili isto tokom svog mitskog pohoda na Obećanu zemlju Kaanansku, mada bi taj "proces" ipak zahtevao zaštitu devica kao i istrebljenje svih životinja. Sistematsko ubijanje, naročito poraženih protivnika, staro je koliko i pisana istorija. Milost je jedinstvena pojava, a ne okrutnost.



Hitler nije bio nikakav izuzetak, i zato nemojte od njega praviti Supermena

Kada bi ljudi malo više porazmislili o ovom problemu, manje bi se pozivali na Hitlera. Taj nije bio ništa specijalno, osim što se pojavio u relativno skoroj prošlosti i naročito jer se to desilo u Evropi, u kojoj ljudi imaju običaj da veruju kako su bolji od takvih pojava. Pogledajmo samo počast koju Belgijanci i danas odaju svom genocidnom masovnom ubici kralju Leopoldu II, čija je kolonijalna politika odgovorna za stradanja i smrt ogromnog broja stanovnika Konga, koji je procenjen na 4-15 miliona ljudi (mada neki kredibilni izvori navode i veći broj). Za takvu politiku je on podjednako odgovoran baš kao i Hitler za svoju, ali spomenici u njegovu čast i dalje stoje svuda po Belgiji. Isti je slučaj i sa Pol Potom, Maom ili bilo kojim drugim populističkim vođom koji je naređivao ubijanje pripadnika manjina (pitajte Tibetance šta misle o tome).

Pravo pitanje glasi: zašto su ljudi toliko često očarani psihopatama, i slave ih samo zbog nekih drugih stvari koje su posle uradili ili drugačiji postali (što sa Leopoldom II čak i nije bio slučaj)?



Ako ste slučajno pomislili da su Amerikanci nešto drugačiji, podsetite se njihove politike prema originalnim stanovnicima Kontinenta (indijanska manjina) i kako je (ne)ophođenje prema njima opstajalo decenijama u američkim političkim kampanjama. Ili američki razvučeni "rat protiv terorista" na Filipinima tokom dugogodišnje okupacije (u prvoj polovini 20. veka, nakon pripajanja te zemlje koja je usledila kao rezultat američke pobede u ratu sa Španijom 1898). Ili nešto kasnije, obratite pažnju na stav prema Azijatima koji su imali predsednici Taft i Ruzvelt (knjiga "Imperijalno krstarenje" Džejmsa Bredlija otvara oči na tu temu).
Sa svim tim čudovištima u ljudskom obliku možemo se nositi samo ako shvatimo da oni nisu ni po čemu nešto jedinstveno ili specijalno. Oni su sve vreme tu, među nama, i mogu nam se provući a da nikada ne otkrijemo kakvi zaista jesu. Hitler ni na koji način nije bio jedinstven, a čak i danas među nama žive monstrumi koji pokušavaju da se dokopaju vlasti. On nije bio takav zbog religije, niti se za nju borio, on ni u čemu nije bio sjajan osim možda u svom populizmu. Jedino što je vezano za njega, a da se može primeniti i danas, predstavlja činjenica da se u svakom čoveku krije kapacitet za nasilje i predrasude koji se može otrgnuti kontroli, zbog čega glavno obeležje jedne civilizacije moraju biti mere koje ona preduzima da kontroliše i suzbije takve težnje i negativne sile koje mogu vrebati u svakome od nas. Što reče jedan profesor psihologije, "čak je i Hitler voleo svog psa". 
Veoma je bitno razumeti da Hitler nije bio ništa posebno, da ga ne treba uzdizati kao da je on neki etalon Zla sa kojim se prosečna osoba ne može nikako porediti. Veoma je bitno naučiti da kontrolišemo sopstvenu sebičnost i manje plemenite porive. Možda je najbitnije umeti ograničiti nivo vlasti nad nama koji dopuštamo našim liderima.
Najvažnije je upamtiti sledeće:
Svaki put kada se pozivamo na njega, ili se "gađamo" Hitlerom, mi mu zapravo dajemo ono za čim je sve vreme žudio - besmrtnost.




Da zaključimo:
Svaki put kada spomenemo nekog od Hitlera iz naših sokaka, palanki ili kvazidržava, obezbeđujemo mu delić večnosti i besmrtnosti. I ne samo to, obezbeđujemo mu i na taj način, preko nas - bez obzira da li je naš stav o njemu pozitivan ili negativan - da zaradi koju belu paricu u ionako crne dane za koje je upravo taj i takav odgovoran.
Potpuno je nebitno da li smo ga opravdano prozvali ili ne, Hitler&Co. iz naših sokaka su tu, među nama i žive tačno onoliko koliko im potpuno nezasluženo poklonimo deo svog života, vremena i energije.
Potpuno je nebitno da li ćete ga (nezasluženo) nazvati Hitlerom ili (prezasluženo) Staljinom, Musolinijem, Pol Potom, Pinočeom, Sadamom i slično, jer svaki od tih Hitlera - od tamnih budžaka uma, preko sokaka i palanki pa sve do Rajhstaga - ima jedno ime kojim ga treba nazvati, ono pravo: fašista.
Ne postoji niti jedan jedini iole razuman argument da stvari i ljude ne zovemo njihovim pravim imenima. Oni sami su bezbroj puta dokazivali da to žele, za života, a ako može - i posle njega. Eto im ga.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...