Friday 4 August 2017

Just Doubt It


U Torinu, 3. januara 1889. godine, Fridrih Niče je na ulici doživeo mentalni kolaps. Nakon što je, zbog toga, izazvao teško remećenje javnog reda i mira, morala su da intervenišu dvojica policajaca ne bi li ga nekako smirili. Ostaće nepoznanica šta se tu zapravo dogodilo, ali često ponavljana priča, koja je počela da kruži ubrzo nakon njegove smrti, kaže da je Niče na trgu Karla Alberta video nekog čoveka koji besomučno šiba konja upregnutog u kola, pritrčao i rukama zagrlio oko vrata životinju ne bi li je zaštitio, i zatim se iznenada stropoštao na zemlju...



U narednih nakoliko dana nakon tog događaja, Niče je pisao i slao brojne kratke poruke - tzv. "vancete" (pisma Ludila) - na adrese svojih prijatelja, uključujući Kozimu Vagner (suprugu kompozitora Riharda) i Jakoba Burkharta. Većinu tih pisama je potpisao kao "Dionizije", mada je u nekima na kraju stajalo "Onaj Raspeti". Svom nekadašnjem kolegi Burkhartu je napisao sledeće: "Stavio sam verige Kajafi. Takođe, prošle godine su me nemački lekari razapeli svojim beskonačnim iznurujućim metodama. (Kajzer) Vilhelm, Bizmark i silesija antisemita su abolirani." Pored toga, zapovedio je nemačkom caru da ode u Rim da bi ga tamo streljali, i pozvao sve evropske sile da preduzmu vojnu akciju protiv Nemačke.
Prva dijagnoza Ničeovog mentalnog oboljenja je bila označena kao tercijarni sifilis, u skladu sa medicinskom paradigmom koja je u to doba bila preovlađujuća. Iako većina komentatora smatra da njegova bolest nije bila povezana sa njegovom filozofijom, francuski filozof Žorž Bataj daje jedan mračni nagoveštaj ("To nas dovodi do saznanja - bez ikakve druge mogućnosti - da će i Onaj Reinkarnisani takođe morati da poludi" [1]) dok Rene Žirar u post-mortem psihoanalizi ukazuje na Ničeov gorljivi rivalitet prema Rihardu Vagneru. 
Niče je napisao: "Svi superiorni ljudi, neodoljivo uvučeni u odbacivanje jarma bilo kakve moralnosti i uspostavljanje novih normi - ukoliko već nisu bili ludi - zapravo nisu imali drugi izbor osim da se pretvaraju, ili da zaista polude." ("Zora: Razmišljanja o moralnim predrasudama", 1881. str.14) [2]



Dijagnoza sifilisa je tokom vremena osporena i u prvi plan je dijagnozu "manično-depresivnog oboljenja sa periodičnim psihozama praćena vaskularnim demencijama" izbacila Eva Cibulska [3] neposredno pre nego što je Ričard Šajn objavio rezultate svog istraživanja Ničeove bolesti. [4] Takođe, dr Leonard Saks ukazuje na spori rast retro-orbitalnog meningioma sa desne strane, što bi moglo da objasni Ničeovu demenciju. [5] Ort i Trimbl smatraju da se radilo o frontotemporalnoj demenciji [6], dok neki drugi istraživači predlažu naslednu sklonost ka moždanom udaru (CADASIL) [7] kao objašnjenje. Trovanje živom, kao način lečenja sifilisa koji je u Ničeovo vreme bio aktuelan, takođe je spomenuto kao jedan od uzroka njegove demencije.
Tokom 1898. i 1899. Niče je imao najmanje dva moždana udara. To ga je delimično paralizovalo, pa nije mogao da govori i hoda. Do 1899. on je verovatno već patio od kliničke hemipareze/hemiplegije - slabosti ili potpune paralize - leve strane tela. Nakon upale pluća, sredinom avgusta 1900. godine, doživeo je još jedan moždani udar tokom noći 24/25 avgusta. Preminuo je u podne, 25. avgusta 1900. godine. Njegova sestra Elizabeta Niče, sahranila gaje kraj njihovog oca, na crkvenom groblju u mestu Reken na Licnu. Njegov lični sekretar i prijatelj, Peter Gast, održao je tom prilikom govor koji je završio rečima: "Neka je sveto tvoje ime svim budućim generacijama!"


Bez obzira da li je ovaj snimak zaista autentičan ili ne, on svakako predstavlja izuzetan prikaz Ničeovih "poslednjih dana" u Vajmaru tokom leta 1899. godine. Niče je umro od posledica upale pluća, 25. avgusta 1900. - jedanaest godina nakon mentalnog kolapsa na ulicama Torina.



***
Tokom svoje Prve Petoljetke vlasti Velike Partije (2012-2017), Aleksandar Vučić je citirao silesiju filozofa, pisaca, političara, naučnika... i niti jedan jedini put Fridriha Ničea. Ako dobro poznajemo lik i delo ovog filozofa, i isto to Aleksandra Prvog, onda je jasno i zašto je to tako. Pa nije valjda lud da ga citira?!
Ehm...

Reči Žorža Bataja i Ničea danas, čak i parafrazirane, deluju neodoljivo poznato:
Bez ikakve druge mogućnosti, i Onaj Reinkarnisani Radikal će takođe morati da poludi od tolike količine übermensch mesijanstva i još više samoobmanjujućih laži koje naokolo prosipa bez ijednog ivera koji je nakon Ničeove dekonstrukcije preostao iz jarma moralnosti i veze sa stvarnim svetom. Jer, On je početak i kraj, Kalki po meri Srbistana, uništenje koje će izroditi jedan novi i vrli svet.

E, ovo poslednje je poznato sa jedne druge strane.
One, koja nikako ne valja.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...