Saturday 4 November 2017

Dan zdravog razuma


Svakoga dana imamo priliku da vidimo slučajeve potpunog podbačaja zdravog razuma, glupe i fantastične primere užasa koji može nastati kada neko jednostavno odbija da koristi male sive ćelije. Ponekad je to samo stvar oholosti, jer ljudi misle da njihov prenapumpani osećaj lične važnosti može da nadjača i zakone fizike. A ponekad je i potpuna nesposobnost da se zastane i na trenutak porazmisli o nečemu, usled čega se potom obavezno uradi nešto zaista monumentalno glupo.


Uzmimo, na primer službenu informaciju USPS (United States Postal Service - američka pošta), koja vam daje na znanje da, ukoliko ne govorite engleski jezik ili ne razumete šta piše, pismo odnesete u najbližu poštu. Koliko tačno ima onih koji će znati da to urade? Ili šta sa ženom koja je prijavila policiji svog bivšeg muža zbog maltretiranja silnim porukama koje joj je slao, što je potkrepila tvrdnjom (citiramo njenu izjavu) da je to radio "koristeći njen rukopis".
Amerikanac Bad Bilanič je prvi pokrenuo inicijativu za pozivanje na zdrav razum makar jednom u godini, zbog čega su ga prozvali "gospodin Zdravorazumski". Učestvovao je u debatama na brojnim uticajnim TV stanicama i stranicama magazina, napisao 19 knjiga o tome kako uspeti u životu i koliko je zdrav razum od apsolutno životnog značaja za taj uspeh.
Koncept zdravog razuma potiče iz antičkih vremena: prvi ga je sistematizovao Aristotel opisujući sirovu analizu životinjskog pomoću uma pet specijalizovanih čulnih percepcija. Potonja interpretacija ovog koncepta među filozofima Starog Rima, bavi se idejama i percepcijama običnog, prosečnog čoveka - kao njegov osećaj za obično, zajedničko. Tokom dugog i vijugavog razvojnog puta kroz vekove koji su zatim usledili, i kroz brojne interpretacije, zdrav razum je definisan kao poznavanje jednostavnih i razumnih stvari - npr. da ne stavljate svoj ajfon u mikrotalasnu pećnicu kako bi mu napunili bateriju.
Dan zdravog razuma ćete najjednostavnije obeležiti uprevo koristeći sopstveni zdrav razum. Odvojite koji trenutak više, zastanite i razmotrite sve opcije umesto da reagujete impulsivno, "na prvu loptu". Pre nego što zaključite da je neka ideja dobra ili najbolja - zastanite, udahnite duboko, odmerite je dobro kako bi ste bili sigurni da zbog svoje odluke već sutra nećete biti predmet poruge i nečije pouke.
Sopstveni zdrav razum možete izoštriti i tako što ćete tokom današnjeg dana tragati za monumentalnim primerima zdravorazumskih kikseva. Postoji mnoštvo sajtova na internetu na kojima možete naći dovoljno primera i informacija o tome kako izgledaju stvarni podbačaji zdravog razuma. Možda ćete posmatranjem tuđih grešaka lakše uspeti u tome da ih ne ponovite i učinite ih svojim.   


***
Srbija je zemlja kolektivnih loptaških i kamenobacačkih sportova, baš kao i torovi ostalih balkanskih plemena. Tu nikada nije bilo ostavljano vremena i prostora da zastaneš, porazmisliš, odmeriš pa tek onda odlučiš (ili zineš) - jokmore, ovde se igra i živi na prvu loptu. Zato što smo vickasti, a Jedan među nama je preko toga još i pametan.
Upravo tako rade tzv. clickbait-ovi, medijski naslovi-mamci za navlačenje da na njih kliknete i tako omogućite pay-per-click zaradu onome ko ih je postavio. Nije bitno da li je besmislen naslov nekog teksta/vesti ili izjava nekog političara, dokle god vam je zdrav razum isključen dok klikćete na naslove, lajkujete ili lupate plusminuseve po komentarima ispod mudrih reči Velikog Brata (ili Goldštajna, sve je to isto).
Otuda ovakve reakcije na ponašanje javnih ličnost koje smo samoinicijativno prisvojili kao "naše" ili odbacili kao "njihove", time sebi dali za pravo da kopamo po njihovim životima umesto da se bavimo njihovim (ne)delima koja donose dobro ili zlo zajedničkom interesu. Kod nas je poodavno osećaj za zajednički interes sveden na palanačkini hilizam, jednakost u ništavilu i crkavanju komšijskih krava, umesto na empatiju i zdrav razum koji nalaže ponašanje u skladu sa sopstvenim interesima - ali nikako na štetu drugih.
99% reakcija, bez obzira da li su one za ili protiv u slučajevima "Strela" i "Insajder" ovih dana, predstavljaju primer ličnog stava o ličnostima a ne suštini događaja o kome se komentariše. Apologete Srbljanovićke i Stankovićke se pozivaju na najbolje namere, zaboravljajući da je baš to ona kaldrma kojom je popločan put do mesta na koje se stiže prebacivanjem zdravog razuma na "off" režim rada. Ništa nisu bolji ni ikonoklasti, borci za čistotu lika i dela pomenute dve autorke medijskih "slučajeva" - čak do eliminisanja te dve, ali i svake druge "ikone" koja ne želi da igra namenjenu ulogu u teatru palanačkog apsurda.
Doduše, nisu bolje od svoje publike ni one same, navikle na bespogovrnu podršku "svojih" bez kritike, pa kada onaj 1% uspe nešto da kaže, onda odmah sledi lavina i jednih i drugih koja se obrušuje samo na te jednoprocentne koji su se usudili da zastanu, porazmisle - i oteraju u tri lepe i jedne i druge. I treće.
Nikome nije uspelo da "pametno preseče" samo ako gleda sopstvenu nameru i tumači je drugima, bez shvatanja posledica koje ista donosi. Namera je gledanje Insajdera u očekivanju da Brankica Vučiča "istrese iz gaća", iako je ta emisija bila ranije snimljena, editovana pa emitovana na TV stanici koja je pod kontrolom vlasti. Posledice su: nova pobeda Velikog manipulatora, diskreditacija jedne antiprotivne novinarke i izbijanje intergrađanističkog rata na društvenim mrežama između onih koji su nameravali i onih koji su im govorili da to čudo ne treba gledati jer neće biti ničega što već nije bilo viđeno. Baš kao i slučaj "Strela": namera je bila da se na apstraktan način prikažu Đinđićevi lik i delo, uz ismevanje onih koji to "ne razumeju", a posledice se ogledaju u potonjem ludilu u javnosti, skulpturi (a ne spomeniku) koja više asocira na ubicu nego na ubijenog, činjenici da će ta skulptura poslužiti kao paravan za prekopavanje Studentskog trga radi izgradnje javne garaže (ispred koje će biti postavljena).
Sve se pomenuto odnosi u potpunostii na sumanute tvitove Nebojše Krstića i komentare na račun kako njih tako i njihovog autora, bez mnogo razmišljanja o tome šta se zaista postiže celom tom frkom, kao i o tome ko sve, šta i kako radi za kradikalsku vlast, ponašajući se tako kako se ponaša.
Niko ovde nije "bez mozga" - pa naravno - već je katastrofalno veliki broj onih koji agresivno odbijaju da ga koriste, ni sami ne znajući zašto to rade. Onih, koji odbijaju da bilo šta znaju mimo svemoćnog osećaja "iz stomaka". Takvih je podjednak broj na obe strane poziciono-opozicionog razvrstavanja, da razvejemo i tu samoobmanu.
A Lutkar se za sve to vreme grohotom smeje još jednoj od bezbroj svojih uspešnih podvala.


Panč i Džudi je stara engleska zabava za decu, koja vuče korene iz italijanskog pozorišta marioneta; zapravo, najmanje je "zabava" za decu - ali objasni ti to infantilnoj palanci, ako možeš. Ovu predstavu odrađuje samo jedan lutkar, koji glasove pozajmljuje svim likovima u njoj. Ceo taj igrokaz se slobodno može svesti na dve osnovne karakteristike:
- svađanje i vrištanje
- obilata upotreba motke u cilju usmrćivanja lika koji je ne poseduje
Publika je tu od najmanje važnosti, kako god da reaguje ili komentariše - na prvu ili bilo koju drugu loptu, svejedno. Šta znaju deca o tome, bitna je samo predstava i ništa drugo.

The show must go on.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...