Tuesday 1 May 2018

Kurt, Kurc i Kurta


Za austrijskog matematičara Kurta Gedela kažu da je imao um koji je bio podjednako briljantan i sumanut. Još u svojim ranim dvadesetim je postavio neke od najrevolucionarnijih matematičkih teorema XX veka. Međutim, do kraja života je ludilo prevagnulo u Kurtovoj glavi: paranoja ga je u potpunosti paralizovala, odbijao je da jede hranu ukoliko je njegova supruga ne proba pre njega, a kada se razbolela on je umro od gladi.


Kurt Fridrih Gedel je rođen 1906. u Brnu (tadašnja Austrougarska, danas Češka). Od malih nogu je bio pametan i veoma nervozan. Porodica mu je dala nadimak Gospodin Zašto (Herr Warum), jer je stalno nešto zapitkivao. U osnovnoj školi je dobio reumatsku groznicu zbog koje je do kraja života imao srčanih problema. U srednjoj školi i na univerzitetu je pokazao svu briljantnost svog uma, stekavši doktorat 1929. u 23. godini. Na Univerzitetu u Beču je upoznao Adelu Numburski, koja je bila sedam godina starija od njega što je izazvalo veliko protivljenje njegove porodice (posebno majke, pod čijim je uticajem bio). Oni su se ipak 1938. venčali i ostali zajedno do kraja života. Adela je bila i ostala Kurtov najveći oslonac u životu.
Gedel je 1931. objavio svoje Teoreme nekompletnosti - tačne a ipak skoro nedokazive - koje su uzdrmale svet matematike. Jednostavno, u pitanje je doveo sam pojam "istinitog". Takođe, razvojem svoje teorije rekurzivnih funkcija dao je doprinos nastanku i razvoju kompjutera.
Njegov rad su pratile krize na ličnom nivou, zbog čega je sredinom tridesetih godina neko vreme proveo u ludnici.
Između dva svetska rata, Gedel je pripadao grupi intelektualaca i filozofa koja je bila poznata pod nazivom "Bečki krug". Nakon nacističke aneksije Austrije 1938. godine, on i Adela beže u Prinston, država Nju Džersi (SAD), gde su proveli ostatak života. Tu je upoznao još jednog čuvenog nemačkog teoretičara - Alberta Ajnštajna. Pošto su im stanovi bili u komšiluku, na posao (Institut u Prinstonu) su odlazili i vraćali se pešice, usput razgovarajući na svom maternjem, nemačkom jeziku. Bilo je to prijateljstvo zajedničkog jezika - kako bukvalno (nemački) tako i profesionalno (matematika) - što ih je dovelo do izolacije od ostatka društva: "Nisu želeli da razgovaraju sa drugima, samo među sobom" govorile su kolege sa posla. Ajnštajn je bio uz Gedela 1947. kada je odlučivano o njegovom zahtevu za dobijanje američkog državljanstva, smirujući ga dok je nadležnom sudiji previše gorljivo objašnjavao ustavne manjkavosti (zbog čega je zahtev za državljanstvo zamalo bio odbijen).


Njih dvojica su spolja bili sušta suprotnost: Ajnštajn je uvek bio srdačan i pun osmeha, Gedel uštogljen, usamljen i pesimističan. Iako smatran za najvećeg logičara nakon Aristotela, Gedelovi ukusi su bili daleko prizemniji nego što bi se to dalo očekivati od njega - npr. obožavao je Diznijev crtać "Snežana i sedam patuljaka". Međutim, njegove stvarne, svakodnevne "bubice" su postajale sve nepodnošljivije. Postao je paranoičan, verovao je u duhove, živeo je u strahu da će ga neko otrovati, da će pokušati da ga ubiju kolege matematičari koji su mu dolazili u posete. Njegova ishrana se sastojala od butera, hrane za bebe i laksativa.
Nakon Ajnštajnove smrti 1955. godine, Gedel se još više povukao u sebe. Ko je sa njim želeo da razgovara, morao je prvo da se najavi (čak i ako je živeo u istoj zgradi). Kada je hteo nekoga da eskivira, prvo bi dogovorio mesto sastanka a onda se uopšte ne bi pojavio. Iako je 1975. dobio američku Nacionalnu medalju za nauku, odbio je da dođe u Vašington, gde je predsednik Džerald Ford trebalo da mu uruči to priznanje. Pored toga, bojao se i bolesti, nosio je skijašku masku preko lica svaki put kada bi izlazio napolje. Jeo je samo hranu koju je njegova žena Adela spremala i probala pre njega.
Imao je napade halucinacija, pričao o mračnim silama koje "hoće da unište sve dobro na ovom svetu". U strahu od zavere tih "sila" koje su kovale zaveru da ga otruju, uporno je odbijao da jede. Kada se Adela razbolela 1977. on je u potpunosti prestao da uzima hranu, pretvorio se u kostura na nogama pa je krajem iste godine i sam primljen u bolnicu, u kojoj je sredinom januara 1978. preminuo. U smrtovnici je pisalo da je umro usled "neuhranjenosti i nedostatka volje izazvanih poremećajem ličnosti".
Umro je u 71. godini, sa samo 29 kilograma telesne težine.


K und K

Austrijski premijer Sebastijan Kurc, poput svog daleko poznatijeg i po svet bitnijeg zemljaka Kurta, takođe za velikog prijatelja & srodnu dušu ima Balkanskog Ajnštajna, čoveka koji je izmislio i dokazao teoriju nepostojanja Univerzuma pre Velikog Praska - tj. Njega, kao i teoriju (koju tek treba dokazati) o nestanku tog istog Univerzuma nakon Još Većeg Praskanja - tj. opet Njega. Takođe, izmislio je i dokazao rekurzivnu istoriju, gde je postojanje Sebe tj. najbolje vlasti u istoriji Srba i Ameba dokazao postojanjem lopovske prethodne žute vlasti koja pre Njega nije postojala. Konačno, dokazao je da istina ne postoji osim ako joj On to lično ne naredi.
Taj Kurcov prijatelj je Kurta iz Bugojna (nekadašnja Austrougarska, danas BiH), i na tom mestu prestaje svaka dalja genijalnost i sličnost sa Ajnštajnom.
Poput Kurta, i Kurta se vezao za doživotnog saputnika - Kurt za Adelu, a Kurta za Šešelja.
Pored toga, izgleda da se Kurta (baš kao i Kurt) zamerio silama mraka koje mu stalno rade o glavi, truju ga i atentatiraju svaki čas. I on neće ništa da jede ako mu pre toga nije spremila i okusila prijateljska ruka (Kurtu to beše Adela; Kurti sprema Angela, a proba Nebojša iz Beograda).
Niks, jokmore! Čak ni šnicle. Dobro, punjene lignje mogu, to je stari srpski morski specijalitet butano glavonošče.

Tries kila sa kokalom na 1,99 dužine... nema šanse, Mirko. Gde si bre ti to vid'o, idiote jedan?!

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...